Ponedjeljak
31.01.2011.

KRITIKA 104: Hrvoje Šalković




A+ A-

Hrvoje Šalković je puno toga – čitan i popularan pisac šest proznih knjiga, dobitnik VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2006. godine, uspješan poduzetnik i vlasnik tvrtke koji piše prvenstveno iz gušta, rado viđen gost raznih rubrika ženskih revija, svjetski putnik i karikaturalna kopija Huntera S. Thompsona, bivši vozač automobilskih utrka, najdalja točka do koje je suvremena hrvatska medijsko-književna scena došla u pokušajima brendiranja autora. E, da: i vrlo loš pisac. U skladu s navedenim, on je i jedna od ljepših raspoloživih meta za svakoga kritičara, kritičarku ili kritičarskog aspiranta koji drže do sebe.

Tako mu je, eto, baš na stranicama ovoga sajta, prije malo više od dvije godine, i Božidar Pavlović sasjekao roman Oko cucka pa na mala vrata; što samo po sebi i ne mora biti toliko zanimljivo – neš' ti, još jedna negativna kritika Šalkovića – da priča nema nastavak. Uzimam u ruke Kombinaciju d.o.o. (V.B.Z.), posljednji Šalkovićev roman – teže je reći 'novi', knjiga je objavljena još u jesen 2009. – i bacim pogled na ime urednika knjige: Božidar Pavlović. Eto šta ti je poduzetnik u književnim vodama, mislim poslije s poštovanjem: dok će prosječan primjerak Hrvatskog Pisca i Hrvatske Spisateljice na lošu kritiku reagirati uvrijeđeno, masnim privatnim tračem ili javnim nipodaštavanjem cjelokupnog književno-kritičkog pogona, ovaj, verziran u strategijama kapitalističkog ekspanzionizma, jednostavno kooptira – napišeš mu lošu kritiku jednog romana, on te uzme za urednika idućeg. Dobit je višestruka: em je pokazao da će javne udarce podnijeti na nogama, em da je dovoljno trezven da negativnu kritiku iskoristi kao priliku za vlastiti razvoj, em će, nastavi li ovim smjerom, za 10-15 godina apsorbirati najveći dio domaće književno-kritičke scene pa neće biti više nikoga da o njemu piše loše...

Samo, kad se Kombinacija usporedi s prethodnim Šalkovićevim romanima, pomaci baš i nisu radikalni. Nije, doduše, da ih nema: najuočljiviji je sigurno onaj na tematsko-problemskoj razini, na kojoj se autor vrlo izravno i vrlo kritički obračunava s raznoraznim 'kombinacijama' iz naslova – što je šifra za gospodarsku korupciju, interesne klanove iz zakonske sjene, lobističke pritiske koji su metastazirali hrvatskim društvom. Ako ga čitate danas, u jeku Svetog rata protiv korupcije, roman djeluje kao da grabi djelić popularnosti na valu masovne histerije: priča o lancu potplaćenih državnih službenika i namještenih javnih natječaja u kojoj se, u epizodnoj ulozi, doduše, pojavljuje i sam premijer – zvuči otprilike kao da je roman napisan po izravnoj narudžbi Jadranke Kosor. Ali, ne treba smetnuti s uma da je, u trenutku dok je Kombinacija pisana, 'austrijski zločinac' još uvijek bio prvi čovjek vlade i svijetli objekt medijske žudnje a borba protiv korupcije tek jedna u nizu svakodnevnih političkih floskula koje nitko nije uzimao pretjerano ozbiljno. Šalkoviću, dakle, ako ništa drugo, treba upisati interesantnu sposobnost anticipacije bitnijih društveno-političkih pomaka.

Kombinacija prikazuje svijet parainstitucionalizirane kleptomanije, plavih koverti i 'prijateljskih savjeta' kroz očište glavnoga lika Luke, zagrebačkog momka koji se davno otisnuo u SAD, tamo se školovao, potom osnovao uspješnu reklamnu agenciju i spretno je prodao u pravi trenutak, netom prije početka recesije. On se sada nakratko vraća u rodni grad da bi pomogao rođaku Borisu oko prodaje ljevaonice željeza, koju je ovaj upravo naslijedio od oca. Takva je konstrukcija glavnog lika svrsishodna: on je 'domaći dečko' i donekle poznaje sredinu u kojoj se kreće, ali američko mu poslovno iskustvo istodobno očuđuje sve one birokratske peripetije, prljave zakulisne igre i koruptivne mehanizme s kojima će se ubrzo sukobiti. Glavni pripovjedni tok, u kojem se zaprepašteni Luka bori s potkupljenim državnim inspektorima i lokalnim mafijašima, Šalković 'omekšava' šablonskim podzapletom o ljubavnoj avanturi njega i poznate mlade zagrebačke kolumnistice i dramaturginje Ide Gazinski, dok je treći narativni rukavac, onaj u kojem neimenovana njujorčanka prepričava hrvatskoj turistkinji svoju propalu ljubavnu vezu s neobičnim Zagrepčaninom – našim glavnim likom, ispostavit će se uskoro – neočekivaniji i svakako zanimljiviji, funkcionalno opravdan i, sve u svemu, predstavlja strukturalno najuspjeliji dio romana.

Iako je njime Šalković pokazao više kompozicijske ambicije i umješnosti nego u ranijim naslovima, popis zamjerki koje Kombinaciji može uputiti iole zahtjevniji čitatelj predvidljivo prevazilazi prostorne gabarite predviđene za ovaj tekst. Stoga, samo skraćen telegrafski izvještaj: likovi koji su, uz iznimku glavnog, svedeni na jedan potez, puku funkciju; dobrim dijelom odatle proizlaze i statični, nezanimljivi odnosi – između Luke i Borisa, na primjer, ne događa se od početka do kraja zapravo ništa, dok prazni dijaloški hod uglavnom bezrazložno guta stranice; psihološka motivacija utemeljena u obiteljskim frustracijama primjerenija je zapletu neke sapunice, baš kao što bi ljubavna priča Luke i Ide sasvim lijepo poslužila kao jedan od onih kloniranih romančića umetnutih u sredinu Glorije; ekskursi oštrog 'društvenokritičkog' monologiziranja nezgrapno nakalemljeni na nepretencioznu narativnu konstrukciju; traljav kraj glavne priče u kojem se piscu toliko žurilo da je na 2 – 3 stranice brzopotezno, a skoro pa sasvim neopravdano i krajnje predvidljivo, raspleo sve što je do tada postupno zaplitao...

Opet, od Šalkovićevih se knjiga baš i ne očekuje filigranska kompozicijska dorađenost, stilska cizeliranost ili suptilna karakterizacija likova: to je književnost koja cilja na što veću čitanost radije negoli na pohvale sumnjivih cjepidlaka poput doljepotpisanoga. Možda je zbog toga interesantnije, umjesto pitanjima narativne organizacije, pozabaviti se ideološkom dimenzijom Kombinacije. Tomislav Čadež je u svojoj kritici romana ustanovio "da u njemu pisac na velika vrata (...) uvodi u našu ovostoljetnu književnost lik radnika". Konstatacija, doduše, govori više o skučenom shvaćanju onoga što bi pojam 'radnika' trebao značiti nego o onome što se u romanu zbiva, ali daje sasvim dobar putokaz za mapiranje glavnih koordinata Šalkovićeva fikcionalnog reprezentiranja ovdašnje tranzicijske zbilje. Zaposlenici tvrtke koju Luka pokušava prodati dijele se, u osnovi, na dvije skupine. S jedne strane, tu je beskorisna uprava, lijeni uredski štakori, žaljenja vrijedan atavizam – upozorava nas roman na nekoliko mjesta – komunističkoga sistema. S druge, vrijedni fizički radnici, momci koji iz dana u dan "pošteno zarađuju svoj kruh" – to su, jasno, oni čije je uvođenje u ovostoljetnu domaću književnost pozdravio Čadež. Njihovo poštenje i njihova radišnost nisu suprotstavljeni samo parazitizmu prvih, nego i beskrupuloznosti njujorških burzovnih kockara – "Znaju li svi ti mešetari koji trguju dionicama poduzeća, svi ti šupci u usko krojenim odijelima, znaju li da svo to poslovanje na burzi, zapravo, sva ta zasjedanja Upravnih odbora, svi ti budžeti i ekstra profiti leže na plećima ovakvih znojnih, vrijednih ljudi?", moralizira Luka. Ali, uloga neupitnih pozitivaca namijenjena 'znojnim, vrijednim' momcima u trlišima pritom je samo refleks dominatne ideološke strategije koja je u javnom prostoru – bilo hrvatskom, bilo globalnom – taman negdje s početkom ekonomske krize iznova otkrila rad i radnike, namijenivši im funkciju moralnog oslonca pri pokušajima opravdavanja sistema koji je neočekivano & nekontrolirano započeo proizvoditi nezaposlenost i siromaštvo. Ne treba imati iluzija: to što je figura radnika odjednom postala popularnija i društveno prihvatljivija od figure potrošača ili biznismena nije najava nikakvih strukturnih promjena, nego prigodan ideološki manevar kojim sistem čuva svoje pozicije do nekih ekonomski uspješnijih dana; cijela je operacija u tranzicijskim zemljama dopunjena još i odiumom spram socijalističko-komunističkog mentaliteta, do jučer zaboravljenoga, a sada iznova otkrivenog i promoviranog u glavnu zapreku gospodarskom razvitku. Šalkovićev je roman utoliko samo daleki odjek aktualne medijske proizvodnje stvarnosti. S obzirom na to da sliku korumpirane, komunističkim obrascima poslovanja sputane Hrvatske gradi postupkom očuđenja, prikazujući je kroz fokalizaciju lika presudno određenoga američkim biznis-iskustvom, treba obratiti posebnu pažnju baš na prikaz toga iskustva. Dva su detalja presudno važna. Prvo, Luka u SAD-u uspijeva upisati studij i diplomirati jer je, saznajemo, 'snalažljiv' – nagovori neku banku da mu financira školovanje, poslije u njoj radi, ali, čim mu posao dosadi, daje otkaz i pokreće privatni biznis. Drugo, prodaje taj biznis čim je 'nanjušio' dolazak recesije. Ideja da bi netko u državi u kojoj su iznosi studentskih kredita nedavno premašili iznose kreditiranja po potrošačkim karticama mogao tek tako zbrisati iz tvrtke koja mu je platila školovanje apsurdna je; firma koja je investirala u vaše obrazovanje cijedit će vas dok ne vrati svaki uloženi dolar plus kamate, naprosto zato jer joj to nalažu zakoni tržišta. A zamisao da mali poduzetnik može 'nanjušiti' krizu koja će potom u tren oka srušiti niz poslovnih giganata i gotovo cijeli ekonomski sustav spada već u kategoriju fantazmagorije. Ova dva detalja nisu, dakako, sitne Šalkovićeve greške, nego konstitutivni momenti ideologema 'razvijenoga Zapada', obećane zemlje u kojoj uspijeva svatko tko je 'snalažljiv' i ima 'dobar njuh' za ekonomska kretanja; tek nakon što je taj ideologem konstruiran, moguće je u njemu odraziti sliku nerazvijenoga, korumpiranoga, lijenoga Istoka.

Kombinacija d.o.o. doprinosi reprodukciji ovakvih općih mjesta, doduše, u skučenim okvirima svojih književnih mogućnosti, ali baš zato je to ono što joj treba zamjeriti daleko više nego očekivane 'tehničke' nedostatke: prije nego što me pozove za urednika svog idućeg romana, dakle, od Šalkovića očekujem temeljit ideološki zaokret.     

Boris Postnikov

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.