Ponedjeljak
06.10.2008.

KRITIKA 1: Jagna Pogačnik




A+ A-

Iskreno, uvijek me je bilo strah ovakvih knjiga: tvrdoukoričeni gigant pretencioznog naslova Tko govori, tko piše, s više od 600 stranica ambicije da se da prikaz najvažnijih autorica i autora posljednjih petnaestak godina hrvatske književnosti. Čak se i selektorica Jagna Pogačnik odmah na početku Predgovora ograđuje: "Ja zaista ne volim antologije", kaže. Evo i zašto: "Vjetrometine povijesti i ideologija kojima smo bili (i jesmo) izloženi (...) su koncepciju i recepciju raznoraznih antologijskih izbora često usmjeravali u pravcu 'vaših' i 'naših' umjesto 'kompetentnog i kritičkog izbora'".

I drugi razlog je razumljiv: ljudi na objavljivanje antologije najčešće reagiraju 'obrnutim putem', čeprkanjem po imenima koja u nju nisu uvrštena. Pa onda, pozivajući se na izostavljene, pljuckaju po izabranima, izborniku i samom izboru. U svom tom prepucavanju još i izgubiš ponekog prijatelja među piscima... I zašto, pitate se vi, pitam se ja, uopće pristati na takav zadatak? Argument priređivačice je racionalan: ona već petnaestak godina kao kritičarka sustavno prati suvremenu hrvatsku prozu (dodajmo i da je jedina koja to radi redovito, u tjednom ritmu). Dakle: profesionalna obaveza, osjećaj odgovornosti i povjerenje u vlastitu kompetenciju. OK, to stoji. Štoviše - zaslužuje čestitke. A sada pogledajmo kako je obavila posao.

Prije svega, ne namjeravam ulaziti u kalkulacije oko toga tko je ovdje (nepravedno) isključen, a tko (neopravdano) uvršten. Svako ima svoje favorite i alternativni popisi mogu biti povod za interesantnu raspravu, ali nekako me više kopka upravo suprotna tvrdnja: nije li većina imena iz ovog izbora, zapravo, posve očekivana? Doista, možete li zamisliti ovakvu antologiju bez Ferića, Tomića, Drakulićke, Ugrešićke, Mlakića, Baretića, Perišića, Šimprage, Štiksa, Tribusona, Brešana, Cvetnića, Popovića...? Ja ne. I mislim da je to indikativno (a do kraja teksta pokušat ću objasniti i zašto).

Još mi je zanimljiviji prvi problem koji muči Pogačnikovu: onaj vezan uz ideološku i političku 'obojenost' antologija. Kako mu je doskočila? Inzistiranjem na tekstu umjesto na kontekstu: "...odabrane su granične godine (1994–2007) omogućile i uspostavljanje, kakve-takve, vremenske distance koja mi je kao priređivačici omogućila da neke prozne tekstove (...) promatram iz drugog kuta, izvan vremena njihova nastanka i njegova konteksta (...)". Ta distanca "je omogućila da se pritom dogodi posve logična prevlast teksta nad kontekstom, kao željena metoda. U ovome sam se izboru, naime, u nekim slučajevima čak i suprotno od metode koja je znala prevladati u mojim kritikama o istim autorima, više vodila načelom relevantnosti literarne obrade, a manje atraktivnosti, pa i 'društvene važnosti' odabrane teme."

Zamisao da je moguće zauzeti poziciju 'izvan', pa čak i 'iznad' konteksta suvremene hrvatske proze naprosto je iluzija: Jagna Pogačnik, kao i bilo tko tko pokušava govoriti o recentnoj književnosti, u njega je uvijek uronjena i naprosto nema načina da zauzme povlašteni položaj manje-više objektivnog promatrača, i to iz jednostavnog razloga što je i sam tim kontekstom određen. Najmanje što se može učiniti jest pokušati osvijestiti vlastitu poziciju. Drugim riječima, netko tko pretendira ustvrditi 'tko govori' i 'tko piše', mora postaviti sebi i treće pitanje: a 'tko bira'? Odnosno, gdje je moje mjesto u mreži društvenih, političkih, ideoloških, kulturnih odnosa koji konstruiraju hrvatsku književnu scenu? (Da stvar bude gora, većina spisateljica i pisaca je u ovoj antologiji zastupljena novijim tekstovima, nastalim u proteklih par godina, pa o nekoj, čak i najelementarnijoj 'vremenskoj distanci' teško može biti govora). Prije nego što odgovorimo na ova pitanja, krajnje je vrijeme da pogledamo kako, zapravo, izgleda naša proza u sezonama '94. – '07. iz perspektive ove antologije.

Donja vremenska granica povučena je u godini izlaska zbirke priča Miljenka Jergovića Sarajevski Marlboro. Po manje-više prihvaćenom sudu, ta knjiga, ali i njen autor (inače, jedini koji je odbio objaviti svoje tekstove u antologiji, ali to je već neka druga priča...), iz nekoliko razloga označavaju početak razdoblja bitno drugačijeg pisanja kod nas: prvenstveno, tu su po prvi put stvarni događaji poslužili kao 'građa' za 'literarnu obradu', tj. postavljeni su temelji konvencija 'stvarnosne književnosti', obrasca koji će potom dugo dominirati domaćom proznom produkcijom (Pogačnikova sažeto ukazuje na višestruku problematičnost ovog pojma, koji pretpostavlja da unaprijed znamo što je to 'stvarnost', iako se mišljenja o njoj, naravno, zapravo itekako razlikuju). Potom, Jergović je prvi koji je svoje priče objavljivao u dnevnim novinama umjesto u književnim časopisima. I jedno i drugo sugerira težnju za komunikativnošću, koja će obilježiti glavnu struju hrvatske literature devedesetih i doživjeti vrhunac u pokretanju FAK-a, festivala koji je recentnu hrvatsku književnost priveo medijima i vratio čitateljima. Međutim, model 'stvarnosne književnosti' posljednjih se godina iscrpio i, kako se približavamo 2007, gornjoj granici ovog izbora, piše se sve raznovrsnije. A cilj priređivačice je upravo ukazati na to, kako kaže, "poetičko šarenilo i pluralitet literarnih koncepata", kao glavnih osobina hrvatske proze posljednjih petnaestak godina - čak i usprkos spomenutom razdoblju dominacije neorealističkog, mimetičkog pisma.

Možda je problem u meni, ali riječi 'pluralitet' i 'šarenilo' neodoljivo me podsjećaju na neke druge, neknjiževne fenomene s kojima ih se tako često veže. Nije li 'pluralitet' stavova i mišljenja zastava kojom se mahalo kada je na ove prostore uvođena demokracija i bez koje, uostalom, ni danas ne možete istupiti u javni prostor? Nije li 'šarenilo' tabloida, realityja, reklamnih kampanja, 'senzacionalnih ispovijesti', 'šokantnih otkrića' ono što je potom taj prostor preplavilo? Treba uvijek biti svjestan da je to kontekst u kojem nastaje suvremena hrvatska književnost – kao što je to kontekst u kojem danas nastaju njezine antologije. A ako izbornica svoju poziciju legitimira višegodišnjim stažem sustavnog i redovitog kritičarskog djelovanja, onda treba biti svjestan i kakav je njegov glavni oblik: tekstić od kartice i pol po knjizi, negdje na marginama Jutarnjeg lista. Ne zvuči baš veselo kad se prisjetimo Jergovića i društva koji su svojim pričama i literariziranim reportažama ne tako davno ispunjavali i po nekoliko stranica dnevnih novina, zar ne? Ali upravo to je položaj kojeg književnost dobiva u današnjem medijskom prostoru, u kojem pisci-brendovi objavljivanjem knjiga prvenstveno stječu pravo na višestruko unosnije kolumnističke, uredničke i slične poslove.

Cijela ova društvena konstelacija ostvarena je u Hrvatskoj kroz proteklih sedam-osam godina pomoću nekoliko važnih manevara: amputacijom radikalne desnice, tipova poput Ivića Pašalića iz javnog života (nekako ne biste očekivali, recimo, Araličine romane u bilo kojoj današnjoj antologiji?), posipanjem pepelom za ratne grijehe devedesetih (nekada osramoćene i potjerane, Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić sada su naše najveće 'zvijezde'), konstantnim izostankom političke artikulacije radikalne ljevice, koje u nas nema još od početka devedesetih (interesantno, ali ne biste očekivali ni jednog Viktora Ivančića?)...

Da, suvremena hrvatska proza i pokušaji njene valorizacije do grla su uronjeni u društveni, politički, ideološki i povijesni kontekst, a ako od toga bježite, doći ćete do pomalo paradoksalnog ishoda: antologije koja, zapravo, daje sasvim preciznu sliku onoga što je danas 'važno' u našoj književnosti – iako nije svjesna kako i zašto to čini.

Boris Postnikov

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.


POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!