Utorak
11.10.2016.

Kratki rokovi i kasni honorari




Extra_large_prevodenje
Foto: Ruben / Flickr
A+ A-
Razgovarali smo s prevoditeljicom i predsjednicom Društva hrvatskih književnih prevodilaca Petrom Mrduljaš Doležal i prevoditeljem Dinkom Telećanom o radnim uvjetima književnih prevoditelja u Hrvatskoj.

***
 
Kako se postaje prevoditeljem? Kakva je vrsta obrazovanja potrebna?
 
Mrduljaš Doležal: Putovi koji vode do zvanja književnog prevoditelja su različiti, kao i kod svake umjetnosti. Neki od naših velikih prevoditelja su matematičari, filozofi, svjetski putnici… Dakako, konvencionalan put vodi kroz filološke grupe, koje bi trebale osigurati izvrsno poznavanje izvorišnoga jezika te književnosti izvorišne kulture. Nažalost, diploma nije nikakvo jamstvo. 
 
Usto, na filološkim grupama uopće se ne uče hrvatski jezik i književnost. Naime, književni prevoditelj mora biti poznavatelj jezika s kojega prevodi, ali umjetnik mora biti na hrvatskome jeziku, što znači da hrvatskim jezikom mora baratati vješto kao hrvatski pisac, a pritom se ne može ograničiti na jedan autorski stil koji odgovara njegovu senzibilitetu, nego mora govoriti s više glasova, kako bi prenio duh raznovrsnih autora. 

 
Kako se stupa na tržište i dolazi do posla?
 
MD: Mladi prevoditelji ulaze u svijet književnog prevođenja tako što se jave izdavaču, koji će im povjeriti knjigu na prijevod. Od početnika se obično traži da naprave kraći probni prijevod, a odgovorni urednici mladome će prevoditelju osigurati i redaktora. Zapravo je rad s upućenim urednikom i redaktorom najbolji način usavršavanja. Ništa ne može nadomjestiti rad sa strpljivim mentorom.
 
Telećan: Prevoditi sam počeo spletom okolnosti. Na 'tržište rada' stupio sam još kao student, lektorirajući, prevodeći i radeći još štošta, iz potrebe da se barem većim dijelom samostalno uzdržavam.
 
Književno prevođenje izgledalo mi je, i još uvijek mi izgleda, kao dobar način da živim od nečega što nije predaleko od mojih afiniteta, spram čega sam dapače s vremenom razvio i nekakav eros (iako on sa zasićenjem ponešto slabi), a da ujedno radim kao slobodnjak, odnosno da sačuvam barem neki privid slobode radeći od kuće, po svom rasporedu i bez šefa nad glavom. Što ipak nije mala stvar, barem ako ste tako nasađeni. Usto sam imao sreću da se rano povežem s izdavačkom kućom Jesenski i Turk koja mi je pružila priliku da prevedem par važnih naslova, a zatim je uslijedila suradnja s nizom drugih nakladnika. 

 
Kako izgleda postupak dogovaranja angažmana i honorara?
 
MD: U Hrvatskoj, nažalost, nije lako pregovarati o autorskom ugovoru. Većina izdavača ima svoje standardne ugovore, među kojima su mnogi u sukobu sa Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. Primjerice, mnogi ugovori traže da autor ustupi prava na neodređeno vrijeme, ne definiraju naknadu za eventualna e-izdanja ili audioknjige, a katkad se ugovorom nakladnik bizarno obvezuje isplatiti pola honorara 60 dana po predaji rukopisa, a ostatak nakon izlaska knjige iz tiska - ne spominjući krajnji rok, tako da teoretski druga polovica može biti isplaćena za 150 godina.
 
 
Kakva su vaša iskustva s dogovaranja angažmana?
 
T: Šarolika. U početku sam, naravno, pristajao na svakakve uvjete, a s vremenom sam mogao i malo više izvolijevati i postavljati vlastite uvjete, odnosno minimum ispod kojeg ne idem, i ne pristajati na hitnost, iz koje nikad ne može izaći ništa dobro, pogotovo u ovom poslu. 
 
 
Koji je formalni status prevoditelja? Postoje li sindikalna organiziranost ili povezanost s udrugama?
 
MD: Književni prevoditelj je u pravilu slobodan strijelac, a može steći i status slobodnog umjetnika postajući članom Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. 
 
Društvo hrvatskih književnih prevodilaca je strukovna udruga, no ono ne djeluje kao sindikat ni kao posrednička agencija, nego se zalaže za prava prevoditelja u suradnji s Ministarstvom kulture i drugim nadležnim institucijama te podiže razinu svijesti o specifičnostima prevoditeljskoga posla među nakladnicima, čitateljskom publikom i u medijima. Također sudjeluje u radu mnogih savjetodavnih tijela i radnih skupina.
 
 
Za prevoditelje se može pročitati kako su oni važni kulturni medijatori. Je li struka prepoznata kao takva od strane naših institucija?
 
MD: Naše institucije pune su lijepih riječi za prevoditelje, ali provedba konkretnih mjera njihove zaštite ne ide u korak s pohvalama. Primjerice, Ministarstvo kulture velikim sredstvima subvencionira izdavačku djelatnost, ali žalosno je što se takve potpore isplaćuju i nakladnicima koji svojim suradnicima kasne s isplatom honorara. Onaj tko unosi nered u lanac proizvodnje knjige ne bi trebao moći crpiti sredstva kojima država potpomaže SVE aktere: dakle, i autore, i prevoditelje, i ilustratore, i izdavače.
 

Kad su u pitanju prava prevoditelja, uglavnom je riječ o zaštiti prijevoda kao intelektualnog vlasništva. U Hrvatskoj to potvrđuju Državni zavod za intelektualno vlasništvo i neke međunarodne konvencije koje je Hrvatska potpisala. U kojoj je mjeri ta zaštita efikasna u Hrvatskoj? Koliko su učestali slučajevi krađe intelektualnog vlasništva?
 
MD: Hrvatski zakon na papiru ima jasno određena prava književnih prevoditelja, kao i većine drugih zvanja. To što se zakoni krše na svakome koraku, nije specifično za prevodilaštvo. Kod nas je, srećom, razmjerno malo krađe intelektualnog vlasništva, ali događa se primjerice da rad nekog hrvatskog prevoditelja osvane u susjednoj državi, kozmetički prilagođen tamošnjem jeziku.

 
Postoje li neke zakonske odredbe koje uređuju prava prevoditelja kao radnika? Npr. obveze izdavača prema prevoditelju, minimalne naknade, mirovine, zdravstvenu zaštitu...? 
 
MD: DHKP je član Europskog vijeća udruženja književnih prevodilaca (CEATL) koje se zalaže za prava književnih prevoditelja na europskoj razini. CEATL je, između ostaloga, sastavio "Heksalog ili pravila uzornog poslovanja". U njemu se, između ostaloga, traži da se prava ustupaju na najviše pet godina, da naknada za naručeno djelo bude odgovarajuća, takva da prevoditelju/ici omogući pristojan život i stvaranje prijevoda visoke književne kvalitete, i da prevoditelj/ica kao autor prijevoda bude izrijekom naveden/a svugdje gdje se navodi autor izvornika. 
 
Dakako, Heksalog ima samo snagu preporuke.

 
Koji su realni uvjeti rada? Koliko traju radni odnosi, koliko često bivate angažiranim, te imate li mogućnosti odabira angažmana?
 
T: Kao freelancer nisam nikad bio u klasičnom radnom odnosu, odnosno svaki novi prijevod novi je posao i novi angažman, nova avantura. No da bih od ovoga posla mogao preživjeti, moram biti angažiran gotovo neprestano, a ponuda, srećom, odavno ne fali. U najvećem broju slučajeva radio sam i radim na knjigama koje mi predlažu izdavači, a ne na onima koje sam izaberem, s tim da si posljednjih godina mogu priuštiti i da odbijem pokoji posao, bilo zato što mi knjiga nije naročito bliska i izazovna, bilo zato što mi ne odgovaraju uvjeti prevođenja ili zato što je naprosto ne mogu ugurati u raspored. 
 
Sretna je okolnost i ta da su mi u više navrata ponudili da prevedem naslov koji mi je kao čitatelju bio drag i važan, ili sam čak bio priželjkivao da ga jednog dana pokušam prevesti. Takav je slučaj, recimo, s Cortázarovim Školicama i Thoreauovim Waldenom.
 
MD: U Hrvatskoj se izdaje velik broj naslova godišnje, tako da posla za kvalitetnog prevoditelja ima napretek. Uvjeti rada su se, međutim, drastično promijenili u proteklih nekoliko desetljeća. 
 
Od starijih kolega i kolegica čujemo da se u '70-ima, primjerice, očekivalo da književni prevoditelj prevede pedesetak kartica teksta mjesečno, a kartica se plaćala toliko da bi mjesečno imao plaću sličnu urednikovoj. Danas se, međutim, očekuje da prevoditelj nabije tempo do dvjestotinjak (i više!) kartica mjesečno. A honorar će dobiti jednoga dana. 
 
Nažalost, neki su veliki i razvikani hrvatski izdavači uspjeli nefer odnosom prema prevoditeljima rastjerati pouzdanu prevoditeljsku ekipu koja je za njih redovito radila. Pouzdanih izdavača sve je manje i kada mladi kolege pitaju kod koga da potraže posao, sve im je teže ikoga preporučiti mirne duše.
 
 
Postoji li neka rodna dimenzija prevoditeljskog rada? Imaju li žene dodatne prepreke na putu do održive zarade od prevođenja ili su možda ovdje upravo lišene nekih standardnih problema žena na tržištu rada?
 
MD: Književno prevođenje jedno je od egalitarnijih zvanja, rekla bih. Bit će da je to zato što je prevoditelj autor u sjeni, a u sjeni je lakše dopustiti ravnopravnost nego na istaknutim položajima koji nose opipljive povlastice. 
 
I proteklih desetljeća i danas, djeluje mnogo cijenjenih prevoditeljica, a među mlađim naraštajima prevoditeljice čak prevladavaju. Ironično gledano, i to je vjerojatno posljedica katastrofalnih uvjeta rada tako da možda muški prevoditelji agilnije traže unosnija lovišta, a žene čuvaju prevoditeljsko ognjište i paze da se plamen ne ugasi.

 
Kakvi su izdavači u Hrvatskoj kao poslodavci? Je li, po vašem mišljenju, njihov odnos prema prevoditelju profesionalan? 
 
T: Izdavači su kojekakvi, ne bih generalizirao. U petnaestak godina koliko radim kao samostalni književni prevodilac surađivao sam s njih dvadesetak. S nekima se skupilo negativnih iskustava, uglavnom oko otezanja i natezanja s isplatom honorara, a neki su nakladnici u međuvremenu i propali. Za neke od njih, među kojima imam i prijatelja, iako se radi o 'klasnom neprijatelju', to je velika šteta, u smislu gubitka vrijednih izvora kvalitetnih prijevoda važnih knjiga u domaćem kulturnom prostoru; za neke druge baš i nije tolika šteta, s obzirom na to kako su se odnosili prema suradnicima. Ostala su tri ili četiri izdavača s kojima uglavnom nalazim zajednički jezik i s kojima redovito surađujem. 

 
Koji su tipični problemi s kojima se susreću prevoditelji?
 
T: To su uglavnom potplaćenost, rokovi u kojima je nemoguće napraviti posao kako treba, i nakon sve te žurbe odjednom potpun izostanak žurbe kad je u pitanju isplata honorara. A u tim je uvjetima teško raditi, pogotovo ako vam je to glavni izvor prihoda.
 
MD: Kašnjenje s isplatom honorara, nažalost, glavni je problem književnog prevođenja u Hrvatskoj. Ako se intelektualni i umjetnički rad plaća premalo, a pritom ćete honorar dobiti tek za godinu dana, logično je da je ljudima onemogućeno da se književnim prevođenjem bave profesionalno, odnosno kao svojim jedinim izvorom prihoda. Mnogo je tu razočaranja, bijesa, nevjerice, odustajanja. Već je sada književno prevođenje nešto što se radi 'za dušu', uz stalni posao. Reklo bi se: hobi. A dakako, riječ je poslu koji je odveć zahtjevan da bi bio hobi. 
 
 
Koje su posljedice takvih radnih uvjeta?
 
MD: U konačnici pati tekst prijevoda te – čitatelji. Naš mali jezik ima velike prevoditelje, ali takvu tradiciju vrlo je teško obnoviti ako nastane lom, a danas je književno prevođenje u pravoj krizi, i to iz vrlo banalnih, financijskih razloga, koji nemaju nikakve veze s umjetnošću, ali će zato na nju ostaviti ozbiljne posljedice. Pomislite samo koliki dio knjiga na policama knjižara i knjižnica zauzima prijevodna literatura? Na tom štivu stasaju novi naraštaji hrvatskih govornika, kojima traljavi ili nedaroviti prijevodi neće širiti vokabular, neće ih učiti stilskoj raznovrsnosti našega jezika i u konačnici će im zatrti senzibilitet za lijepu riječ. 
 
Ovakva teza zvuči apokaliptično, ali taj proces je brz, nepovratan i već je debelo u tijeku. Kada bi se takve stvari shvaćale dovoljno ozbiljno, bio bi to pravi znak za uzbunu.
 
 
Kako je HDKP angažiran u promicanju radničkih prava prevoditelja?
 
MD: DHKP je udruga koja promiče prava književnih prevoditelja. U suradnji s pravnicima i urednicima većih izdavačkih kuća, DHKP je sastavio vlastiti tipski ugovor koji poštuje prava prevoditelja, no njegova primjena slabo živi. 
 
Također, udruga organizira čak tri vrste radionica književnog prevođenja (početne, napredne i Translab), kako bi pomogao zainteresiranim diplomantima da upoznaju bar neke stupice ovog zahtjevnog zvanja.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE