Ako Finsku nazivaju 'Zemljom tisuću jezera', možda bi Hrvatska analogno tome mogla postati znana kao 'Zemlja tisuću festivala'. Pritom ne mislimo samo na kulturne festivale, iako je i njih veoma velik broj. Kada, pak, govorimo o književnosti, treba reći da ipak nema toliko festivala i sajmova koliko se u prvi tren neupućenom znatiželjniku može činiti.
Doduše, mnogo toga ovisi i o tome koje je doba godine. Tako je od travnja do lipnja sve prepuno književnih događanja, sajmova i festivala, pa bi slučajni namjernik ili namjerni slučajnik koji je došao ovih dana u Hrvatsku mogao potpuno pogrešno zaključiti da je Hrvatska kulturna meka bez premca,
Recimo, sredinom travnja je završio
Anarhistički sajam knjiga, a već počinju nove manifestacije, prvo inauguralni
Zagreb Book Festival, koji započinje 18. svibnja, a već krajem svibnja, samo nekoliko dana nakon svršetka
Zagreb Book Festa, započinje jedna od najpopularnijih književnih manifestacija u Hrvatskoj -
Festival europske kratke priče. U pitanju je festival koji sada već posjeduje i određenu tradiciju, s obzirom da će ovo biti njegovo četrnaesto izdanje.
Dakako, najviše književnih sajmova i festivala odvija se upravo na proljeće i u jesen, no treba naglasiti da je književnih festivala mnogo manje nego kada su u pitanju druga područja umjetnosti. Da je pogled na broj festivala zaista u oku promatrača i da je zaista u pitanju subjektivna procjena, govori nam i Seid Serdarević iz izdavačke kuće Fraktura koji je prije dvije godine pokrenuo Festival svjetske književnosti:
"Primijetili smo da u Hrvatskoj postoji ogroman broj festivala. Teško je nabrojati sve filmske festivale kod nas, a velik je broj i kazališnih festivala. Književnih festivala, međutim, gotovo da i nema. Postoji, doduše, nekoliko izuzetaka, poput Festivala europske kratke priče. Također, tu je i Sa(n)jam knjige u Puli, koji je nešto između festivala i književnog sajma. Zato smo se odlučili pokrenuti književni festival, i to u smislu u kojem se festivali organiziraju na Zapadu, s jakim imenima europske odnosno svjetske književnosti, kao i s jakim domaćim autorima."
Spomenuti
Sa(n)jam knjige u Puli jedna je od malobrojnih većih književnih manifestacija koja se održava u Istri. Zapravo ne bismo bili potpuno u krivu kada bismo festivalsku scenu prozvali krajnje centraliziranom. Većina književnih festivala i sajmova održava se u Zagrebu, iako s vremena na vrijeme dolazi do pokušaja da se ta centraliziranost malo razbije. No u pitanju su mahom manji događaji, poput
Dana Mirka Kovača održanih prvi put prošlog rujna u Rovinju.
Rovinj je odabran prije svega zato što je
Mirko Kovač posljednjih dvadeset godina života tamo živio i radio. Baš je takav koncept karakterističan za manje hrvatske književne festivale izvan Zagreba, koji su posvećeni autorima koji su rođeni ili su u nekom trenutku života živjeli i stvarali u tim mjestima. No ovdje treba razlikovati vrste književnih manifestacija, pa su tako, recimo,
Desničini susreti ipak manje književni festival, a više neka vrsta književnog skupa, koji je svake godine posvećen drugoj temi (primjerice '
Vladan Desnica i Split', 'Desnica u Šibeniku' itd).
S druge strane, tu su i književne manifestacije koje dosta znače mjestima u kojima se održavaju, poput
Dana Dobriše Cesarića koji se od 2003. godine održavaju u njegovoj rodnoj Požegi, a na kojima se dodjeljuje i cijenjena pjesnička nagrada. A tu su i
Dani Ante Kovačića,
Dani Frane Petrića,
Dani Josipa i Ivana Kozarca,
Dani Tina Ujevića,
Raosovi dani,
Nazorovi dani,
Šoljanovi dani i još mnogo raznih Dana, pa se čini da gotovo svaki pokojni hrvatski pisac koji drži do sebe osim ulice mora imati i barem jedne Dane.
Neki pisci, posebno se to odnosi na velike pjesnike, osim dana dobili su i svoje godišnje doba, pa tako
Ivan Goran Kovačić ima svoje
Goranovo proljeće, dok je
Fran Galović dobio godišnje doba ipak primjerenije njegovoj poetici -
Galovićevu jesen.
Osim manifestacija posvećenih piscima, postoje (ili su u proteklih desetak godina postojale jer bi se brzo ugasile) i one posvećene književnim vrstama, poput Pulskih dana eseja. U tom smislu valja reći da, usprkos kulturnoj centralizaciji, postoji dosta festivala izvan Zagreba. To su veoma zanimljive manifestacije koje, iako relativno usko specijalizirane i za konkretnu publiku, imaju značajnu kulturnu, pa čak i turističku vrijednost, poput Ogulinskog festivala bajke, koji će za nekoliko tjedana biti održan jubilarni deseti put. Tu su i drugi manji festivali, poput Istrakona, posvećenog znanstvenoj fantastici koji se održavao u Pazinu.
Neki su festivali posvećeni poeziji, a najpoznatiji među njima su Kvirinovi poetski susreti koji se održavaju u Sisku od 1997. godine, a na kojima se, baš kao i na Danima Dobriše Cesarića, dodjeljuje i književna nagrada, za najboljeg pjesnika i najboljeg mladog pjesnika (do 35 godina).
Usprkos dosta velikom broju takvih manifestacija, raznih Dana, Susreta, Tjedana, Proljeća i slično, ove događaje uglavnom ne možemo nazvati pravim književnim festivalima, već su u pitanju književni skupovi većeg ili manjeg formata. U svakom slučaju, nije riječ o pravim književnim festivalima, poput spomenutog Festivala europske kratke priče.
FEKP je manifestacija koju možemo nazvati paradigmatskom u smislu onoga što se zbiva s uspješnim književnim festivalom u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je to publici omiljen festival, sa zaista fantastičnom atmosferom, neusporedivom s bilo kojim drugim književnim festivalom u Hrvatskoj, no koji svejedno iz godine u godinu stoji na rubu provalije zbog nedostatka financijskih sredstava. Prema riječima njegovog organizatora, Romana Simića Bodrožića, u pitanju je vječna borba:
"Kada smo pokretali FEKP prije 14 godina, sve je bilo drukčije. Iz današnje perspektive, tadašnje pokretanje festivala se čini prilično jednostavnim. Tada je bilo mnogo lakše pokrenuti festival nego što je to danas, iako se činilo da nikako nije dobro vrijeme za pokretanje festivala jer su neposredno prije toga ugašeni neki festivali."
Činjenica je da danas književne festivale pokreću izdavači, i to s jasnom ekonomskom računicom – povezati svoje autore, domaće i inozemne, s čitateljima. Festival europske kratke priče jedan je od onih koji nije projekt neke izdavačke kuće, iako Roman Simić Bodrožić podsjeća kako je čak i FEKP krenuo kao projekt jednog izdavača:
"Bila je jedna mala izdavačka kuća, Naklada MD, koja je imala određeni ugled, i ona se prijavila kao kreator festivala, te je dobila potporu grada i ministarstva. Taj festival traje do danas. Međutim, danas je jednoj malenoj izdavačkoj kući mnogo teže krenuti u takav projekt, naprosto zbog nedostatka novca. Tada su se novci mogli namaknuti, dok je danas to izuzetno teško, čak i nama koji imamo već prilično veliku tradiciju i ugled, kako kod pisaca tako i kod publike."
FEKP, prema riječima Simića Bodrožića, u proteklih je 13 godina na određeni način odgojio publiku, te se razvijao i rastao zajedno s njom. Značaj takvih manifestacija nikako ne valja podcijeniti, jer pri direktnom susretu pisca i čitatelja dolazi do stvaranja posebne atmosfere: čitanje pred publikom u najboljem slučajevima kreira specifičnu vrstu magije koju je nemoguće usporediti s čitanjem književnog djela, a usporedba s koncertom bi tek donekle mogla biti opravdana.
Upravo tu vrstu naboja zazivaju svi oni koji su posljednjih godina krenuli u avanturu organiziranja književnih festivala. Seid Serdarević je u razgovoru za Booksu rekao kako su ovakvi projekti od izuzetnog značaja, usprkos krizi i poraznim podacima o tome koliko se u Hrvatskoj čita:
"Odlučili smo se na ovaj veliki projekt, koji smatramo izuzetno važnim, usprkos krizi. Iako kriza vlada u Hrvatskoj, i to u u svakom smislu, pa i na području kulture, jer kao što znamo, ne samo da se knjige slabo kupuju već se kod nas i premalo čita, smatramo da se tome moramo oduprijeti pozitivnom energijom, novim i svježim pristupom. U tom smislu nastojimo ići što jače i što energičnije prema publici, ne želimo čekati da publika dođe nama, već se mi želimo približiti njoj. Usprkos podacima o tome kako se knjige ne čitaju dovoljno, što je neosporno, ljudi ipak čitaju. Publika čita, želi čuti autore, želi živu riječ, živu književnost. Ljudi se žele družiti s autorima. Upravo smo u kontaktu s publikom primijetili da se ljudi žele na jednom mjestu i u periodu od nekoliko dana koncentrirano posvetiti književnosti."
Slično misli i koordinatorica novoosnovanog Zagreb Book Festivala, Ivana Simić Bodrožić, koja smatra da književni festivali mogu imati značajnu ulogu kada je riječ o poticanju publike na čitanje:
"Cilj nam je potaknuti čitanje, interes za knjige i širiti onu dobru vibru koju svi mi koji volimo knjige i u 'poslovima' s knjigama osjećamo, bilo da ih pišemo, uređujemo, objavljujemo. Ponekad je sam način razgovora o knjigama svojevrsna prepreka široj publici da im se jednako veseli i prepozna njihovu važnost u našim životima. To je prostor u kojem vidimo ZBF, tako smo koncipirali program, da u njemu bude razgovora, glazbe, kreativnih radionica, po uzoru na slične europske festivale."
Većina tih festivala ima neku vrstu teme, kao i zemlju-partnera, odnosno zemlju koju se posebno predstavlja, pa će tako na ZBF-u najviše prostora biti posvećeno švedskoj književnosti, koja je zadnjih godina doživjela ogroman bum, prije svega zahvaljujući velikoj popularnosti švedskog kriminalističkog romana. Dakako, kao posebno važan festival u smislu kulturne suradnje i povezivanja hrvatske književnosti, odnosno hrvatske publike s drugim književnostima, etablirala se sjajna Revija malih književnosti.
Uz taj tip festivala, koji svakako ima značajnu ulogu, kako u ekonomskom smislu tako i u popularizaciji književnosti, nedavno se pokazalo kako književni festivali mogu imati još jednu svrhu. Naime, u organizaciji Hrvatskog društva pisaca, koje je posljednjih godina i partner FEKP-a, posljednje dvije godine održava se festival Književna karika odnosno LitLink, koji je također imao zemlju-partnera prošle godine, i to Sjedinjene Države.
No, ovdje je ključan drugi aspekt. Kako kažu organizatori LitLinka, cilj festivala je predstavljanje inozemnog književnog stvaralaštva domaćoj publici i, što je posebno značajno, promocija hrvatske književnosti u inozemstvu. Osim domaćih autora, LitLink okuplja pisce i urednike iz Kanade, Engleske i Sjedinjenih Država, a ta dvosmjerna razmjena je već urodila i konkretnim plodom, pa su tako neki hrvatski autori uspjeli prodati prava na svoje knjige u inozemstvu, poput Bekima Sejranovića i Olje Savičević Ivančević.
Na koncu ipak treba istaknuti ono što se čini sasvim očitim, da je usprkos ogromnim problemima s kojim su suočeni hrvatski izdavači, kao i poraznim podacima o stanju pismenosti u Hrvatskoj, činjenica kako su književni festivali i sajmovi ne samo potrebni ovoj kulturi, već da je riječ o izvrsnom kulturnom modelu i vrlo moćnoj strategiji od koje velike koristi mogu imati svi u lancu autor-izdavač-distributer-čitatelj.
Neven Svilar
foto: 12. izdanje FEKP-a
