Četvrtak
28.02.2008.

Zec: Nasmijati psa




A+ A-

Ispred mene je zbirka kratkih priča Olje Savičević Ivančević Nasmijati psa. Prije nego sam je počeo čitati imao sam strašnu želju da mi se ne dopadne. Ta moja unaprijed formirana netrpeljivost prema toj zbirci kratkih priča nije urođena netrpeljivost prema kratkim pričama, dapače, obožavam tu formu. Forma kratke priče najbolje je usporediva sa ševom od tri minute u kojoj oba partnera svrše. Naravno da jedan uvijek svrši (pisac), ali ako svrši i drugi (čitatelj) i sve to u tri minute i bez predigre, to ja zovem dobrom ševom. Ovaj, dobrom kratkom pričom.

Netrpeljivost nije nastala niti zato što je pisac žena. Ta oženjen sam ženom. Nije ni zato što je iz Splita. Ne poznajem nikoga iz Splita. Nego zato što na natječaju na kojem je pobijedila i kao nagradu dobila objavljivanje zbirke priča (bio je to 'Prozac' pod dirigentskom palicom Krune Lokotara) nisam pobijedio ja nego ona. Sudbo kleta!

Bio sam siguran da sam bolji. Elokventniji. Čitljiviji. A imam i penis. I dlakava prsa. Već sam se zamišljao kako na književnim večerima lagano pripit od crnog vina čitam svoje priče ekstremno privlačnim studenticama velikih crnih očiju. Kako gledam svoju fotografiju sa svakakvim važnim ljudima u raznim časopisima. Kako me po gradu zaustavljaju nepoznati ljudi da bi mi čestitali i nažicali me koju kunu. Ona je sve to srušila. Ona i Klokotar.

I onda sam pročitao njezinu knjigu. I teškom mukom procijedio kroz poluzatvorena usta "Olja je bolja". Dok nikoga nije bilo oko mene da to čuje. I to mi naravno nije bilo dovoljno da me uvjeri. Pa sam pročitao i bilješku o piscu na zadnjoj strani njene knjige. Rođena 1974. u Splitu. Pih, mlađi sam od nje. Profesorica je hrvatskog jezika i književnosti. Pih, ja sam prodajni predstavnik jedne firme i otac jedne djevojčice. I muž jedne žene. Pisala je književne kritike, eseje, novinske članke, kolumne pa i tekstove za glazbu. Bla, bla, bla, a tko nije. Hmmm, ja nisam. Izdala je zbirke pjesama Bit će strašno kada ja porastem ( 1988) i ... Čekaj malo, pa '88. je imala 14 godina. Što sam ja radio sa četrnaest? Pisao zadaće?

I na kraju što reći nego teška srca priznati da su priče odlične. Svih dvadeset i dvije, više-manje. Na trenutke sam zaista osjećao vrelo srpanjsko sunce na svojim leđima, a miris soli i borova mi je draškao nosnice. Plivao sam u podne (kad nisam smio) i gutao ogromne komade kruha s paštetom. Prisjećao se prvih ljubavi. I pokušao to odmah zaboraviti. Olja, nasmijala si psa, ali i Zec se hihotao.
 
Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

POVRATAK NA VRH STRANICE