Petak
27.10.2017.

'Bolaño mi je pokazao što jezik može biti'




Extra_large_halfon
Eduardo Halfon (Foto: Luka Godec / Festival svjetske književnosti)
A+ A-

Razgovarali smo s gvatemalskim piscem Eduardom Halfonom koji je u rujnu na Festivalu svjetske književnosti predstavio hrvatsko izdanje romana Poljski boksač.

***

Smatraju vas mladom zvijezdom južnoameričke književnosti, uz bok autorima kao što su Andrés Neuman ili Juan Gabriel Vásquez. No, uz razlike u smislu samog pisanja, od vaših kolega razlikujete se i relativno kasnim i nenadanim upadom na književno polje. Kako ste počeli pisati?

Ne da sam počeo relativno kasno, nego jako, jako kasno. Štoviše, lagao bih kada bih rekao da sam nakon završenog školovanja i pomislio na književnost. Ja kao pisac sam puka slučajnost, kao da sam se spotaknuo i pao u književnost. Nakon povratka u rodnu Gvatemalu iz SAD-a, gdje sam živio od djetinjstva i gdje sam studirao za inženjera, bio sam pomalo izbezumljen. Ne samo što nisam znao što ću u životu, što je normalno za ljude nakon fakulteta, nego nisam htio biti u Gvatemali.

Čitati nisam posebno volio niti sam mnogo čitao – upravo suprotno. I tako, nakon nekog vremena beznađa odlučio sam na fakultetu upisati filozofiju, mislim da sam imao 28 ili 29 godina. Tada sam upisao izborni književni kolegij i zaljubio se u književnost, zapravo u beletristiku. No samo sam čitao, i to nekoliko godina. Pisanje je došlo kao ishod čitanja. Na razvoj pisca obično utječu okolina, prisutnost knjiga i književnosti, kao i to što se razvoj ličnosti odvija usporedno s razvojem pisanja. Kod mene nije bilo tako.

Što mislite kako to utječe na vaše pisanje?

Nisam siguran, ali znam da sam bio strog kritičar samoga sebe. To je jako važno, ali isto tako ne smije zakočiti čovjeka. No imao sam dva izvanredna učitelja na fakultetu koji su mi pomogli u tome. Jedan mi je pomogao upravo u kritici vlastitog teksta, a drugi više u čitanju. Imao sam puno sreće što sam upoznao te ljude. Imati dobrog učitelja je nevjerojatno važna stvar.

U tekstu za The Guardian govorite o vašim učiteljima, ali i o književnosti u Gvatemali, o tome kako ona prebiva u oblasti straha. I vi ste u jednom trenutku mislili da vam život visi o koncu. Što se točno dogodilo?

Čovjek mora to doživjeti da bi povjerovao, jer zvuči odviše književno. Objavio sam prvu knjigu, bio sam presretan, ljudi su mi čestitali. Zatim mi je rečeno da se pripazim. Da neprijatelj nikad ne miruje. Kakav božji neprijatelj? Ništa mi nije bilo jasno. Onda su me nazvali doma, savjetovali da pripazim što činim. Zatim mi se učinilo da me prate. Paranoja je zamijenila sreću zbog knjige. Na kraju, vratio sam se jednog dana u svoj stan gdje me dočekao nepoznati čovjek s pištoljem na stolu. Bio sam izvan sebe od straha. Počeo je govoriti nešto sasvim nepovezano. A onda je razgovor skrenuo na Hitlera – koji je bio njegov heroj, jedan od najvažnijih ljudi uopće. Ja sam Židov. Na odlasku je rekao da je Hitler imao pravo i da bismo svi trebali učiti od Hitlera.

Svatko ima svoga učitelja. Južnoamerička stvarnost zvuči mnogo romanesknije od južnoameričkog romana.

Zar ne? Zato i nisam mogao mnogo čitati klasike južnoameričke književnosti. Dok nisam naletio na Roberta Bolaňa. Taj Čileanac mi je pokazao što jezik može biti, a iako to nije bio moj jezik, bio je to moj jezik, autentičan jezik. Drugima je to nedostajalo.



Koliko vam je važna naslovnica romana? Kada gledam vaše knjige, čini mi se da su sve naslovnice ulančane u nekom duhu.

Mislim da je to jako važno. Korica knjige je presudna, jako me muči ako nije dobra. Hrvatska verzija Poljskog boksača je dobra. Patio bih da nije, zato se i često petljam izdavačima u posao. Znam da sam control freak, ali pobogu, nije li izgled knjige najvažnija stvar?

Meni jest, zato i ne čitam na uređajima. Eduardo, mogu li vam postaviti pomalo nepristojno pitanje privatnog karaktera, nabijeno tendencioznošću?

Druga ni ne priznajem.

Vi ste iz Gvatemale, zemlje koju od Drugog svjetskog rata do danas SAD sadistički devastira, ali samo s vremena na vrijeme. Danas živite u srcu Zombielanda, u Nebraski. Znam da je gogenovski bijeg smiješna ideja, pa ipak… Nebraska mi se čini kao radikalni statement, pa zato ne mogu ne postaviti pitanje zašto Nebraska. Dakle, zašto Nebraska?

Iako shvaćam ogradu u vezi ovog pitanja, zapravo se ne slažem da je ono imalo nepristojno, tendenciozno i što li već. Zaista je činjenica da živim u zemlji zombija, štoviše, mislim da je takva ocjena isuviše blaga kada govorimo o žiteljima Nebraske. Pretpostavljam da niste bili u toj saveznoj državi pa vam mogu reći samo da predodžbe koje imate o Nebraski, a koje smatrate plodom vlastitih predrasuda i stereotipa, idu u smjeru uljepšavanja. Sveopća lobotomija koju spominjete ipak nije toliko sveopća; dakle, brisanje kolektivnog političkog u Nebraski nije usporedivo s brisanjem bilo gdje drugdje gdje se ono dogodilo, a dogodilo se svugdje. Drugim riječima, kao da živite u negativnom svijetu, u groznom i oskudnom snu.

I, zašto onda živjeti tamo?

Nažalost, nije u pitanju nikakav radikalan iskaz mene kao pisca ili kao čovjeka koji dolazi iz drugog svijeta. Odgovor je posve prozaičnog karaktera. Moja supruga je dobila posao na sveučilištu u Nebraski pa smo se odlučili preseliti. Većina ljudi tamo lebdi poput balona, a mračna zavjesa posvemašnje obmane stvara naličje usiljene radosti. Ljudi tamo, bez iznimke i bez obzira na tobožnje političke razlike, smatraju da su Sjedinjene Države sila dobra u svijetu te bivaju potpuno šokirani kad čuju da ih drugi doživljavaju kao najveću opasnost za budućnost svijeta. Oni stvarno vjeruju da bacaju bombe i napadaju dronovima u službi širenja demokracije.

Odgovara li vam kao piscu život u minus svijetu?

Zapravo, da. Jako. Shvatio sam da kao pisac daleko najbolje funkcioniram u okruženju koje se na prvi pogled ne čini nimalo inspirativnim. Anti-književni kontekst je idealan za moj rad, a nepostojanje realnog književnog polja, pa čak i bilo kakve iluzije 'scene', dopušta mi da se u potpunosti posvetim pisanju. To nije nikakav pustinjački duh ili bilo kakav iskaz dubljeg značenja, naprosto je iskustvo pokazalo da stvari tako funkcioniraju.

Uz tu vrstu odmaka, činjenica je i da ste se u fizičkom smislu odmaknuli od južnoameričkog književnog polja, odnosno, što je puno važnije, od španjolskog jezika. Čini mi se da je jedna od karakteristika vašeg pisanja upravo autentičnost jezičnog iskaza. Kako taj odmak utječe na vaše pisanje i jezik?

Naravno da takav tip odmaka utječe na pisca, baš kao i dominacija drugog jezika, a samim time i drugih mehanizama koji oblikuju drugačije narative. E sad, to što sam svjestan da ne sudjelujem na dnevnoj bazi u stalnosti promjene moga jezika ipak ne znači da mogu ispravno ocijeniti kako sam kao pisac pogođen time. Pitanje je sada je li to za mene pozitivan ili negativan faktor, i je li uopće.    

Živeći toliko dugo u Americi počeo sam razmišljati na engleskom. No isto tako, bio sam prisiljen razviti svoj privatni španjolski jezik. Ali to ionako svaki pisac čini na ovaj ili onaj način. Sve utječe na moj jezik, moja čitava prošlost, odlasci i povratci.

***

PROČITAJTE JOŠ: Lucija Butković: Začitavanje romana Poljski boksač

POVRATAK NA VRH STRANICE