'Umjetnost je pretvaranje buke u glazbu'

Razgovarali smo s argentinskim piscem Andrésom Neumanom, gostom Festivala europske kratke priče.

***

Neuman: Smeta li vam buka? Želite da sjednemo negdje u tišinu, da ne čujemo buku?

NS: Ako je vama svejedno, možemo ostati ovdje. Nemam problema s bukom.

Nemam ni ja. Baš naprotiv, potrebna mi je buka. Ne želim vam ovo pretvoriti u nekakav meta-intervju, ali volio bih razgovarati o buci, jer me pitanje buke preokupira. Buka općenito, bilo da je riječ o buci u umu ili stvarnoj buci. Onakvoj kakva nas okružuje upravo sada, buka tramvaja, automobila, ljudi koji razgovaraju oko nas. Grad je buka.

Buka je ugrađena u nas pogotovo u posljednja dva stoljeća, jer je velika razlika između grada danas i onoga kakav je bio nekad. Može li se reći da smo mi danas oguglali na buku, kao što su nekada u evropskim gradovima ljudi veoma lako prelazili preko smrada čija je razina danas nezamisliva (čime se poigrao i Süskind u Parfemu)?

Ne mislim da su ta dva procesa baš išla usporedno. Iako mi danas 19. stoljeće smatramo sporim, život u to vrijeme nije bio nimalo spor. No iako se industrijalizacijom razina buke povećavala, gradovi su u to vrijeme još uvijek bili izuzetno prljavi. Ljudi su bili stopljeni sa smradom, odnosno sa smećem.  

Neki ljudi, pa čak i pisci, smatraju da je za pisanje, za čistoću pisanja, potrebna potpuna tišina. Možda tako već na toj razini kreiraju metaforizaciju, jer to implicira neku vrstu praznine u koju upisujemo sebe, odnosno tekst. Ne slažem se s tim. Meni je buka iznimno važna za pisanje.  

Je li takav koncept preostatak neoplatonističkog shvaćanja umjetnosti, kao nečega svetog, gdje je po polju kreacije izlivena cisterna varikine, pa se sve bijeli kao u erotskim snovima parnasovaca?

Upravo tako. Riječ je o krajnje konzervativnom pogledu na umjetnost. Za mene je umjetnost koncept pretvaranja buke u muziku. Piscu je potrebna buka, vrišteća kombinacija zvukova koji su sam svijet, a što je zatim potrebno filtrirati. Zato mislim da je buka dobra početna točka.

Potrebno je filtrirati buku kako bi se došlo do značenja, odnosno spoznaje. Početi od tišine zvuči lažno. Tišina bi trebala eventualno biti odredište, a ne početak priče. Općenito smatram da je naše gledanje na prošlost uglavnom potpuno iskrivljeno. Recimo, romantični pjesnici su bili svjesni te nečisti, pa tu čistoću možemo nazvati nekom vrstom reakcije.

Devetnaesto stoljeće je nerijetko predmet vaših književnih interesa. Zašto vas upravo to stoljeće toliko zanima?

Zato što je tada došlo do razdora, tada je nastao procjep kojeg danas živimo kao prirodno stanje. Upravo 19. stoljeće, koje danas sasvim pogrešno smatramo sporim i laganim, bilo je potpuno hektično; tada je po prvi put u historiji čovječanstva tehnologija postala brža od prirode. Do 18. stoljeća priroda je bila naša granica. Dovoljno je pogledati samo kretanje; konj je bio najbrže sredstvo kojim se moglo kretati prije pojave parnog stroja.

Kada spominjete kretanje, ono je važan element vaših tekstova, poput romana Razgovori nasamo. No kretanje može biti izvor paradoksa, bilo da je riječ o kretanju kroz prostor ili kroz vrijeme. Koliko je kretanje značajno za pisanje?

Umjetnost je zapravo vremensko-prostorni eksperiment. Bilo da je predmet umjetničke obrade identitet ili memorija, ili čak same odrednice prostora i vremena.

Međutim, mislim da to nije nešto što dolazi s velikim predumišljajem. Općenito, smatram da je pisanje pokušaj pretvaranja visceralnog u koncept. To nije suprotno od filozofiranja ili onoga što bi nazvali cerebralnim, no drukčije je, jer kreće iz drugog smjera: osvjetljavanjem emocija dolazimo do neke spoznaje koja zatim može po svojoj naravi biti bliska ili istovjetna filozofiji.

Mislim da knjiga, pa i umjetnost općenito, nekako preobražavaju naš doživljaj prostora i vremena. Katkad to tekst čini na očit i jednostavan način, izbacivanjem vremena u prvi plan ne preko konstrukcije već preko teme, poput recimo SF-a. Ne postoji dobra umjetnost koja nas ne izbacuje iz klasičnog poimanja vremena i prostora, makar u najmanjoj mjeri.

Ako je kretanje početak književnosti, čini se da je u Razgovorima nasamo ono izvor paradoksa, koji je nastao ubacivanjem još jedne nepoznanice u jednadžbu prostora i vremena, nepoznanice smrti. U čemu se sastoji taj paradoks?

Slažem se s ocjenom da je kretanje početak književnosti. Ono čime sam se bavio jest upravo osvjetljavanje fenomena kojeg možemo zvati kretanjem kroz stvaran prostor, odnosno kroz predjele vlastita duha. Kretanje ili putovanje je samo metafora učenja i spoznaje. O paradoksu možemo govoriti na više načina. Svaki lik se kreće, pa čak ako se i ne pomakne niti napusti vlastitu sobu, poput Gregora Samse. Putovanje je fizička metafora duhovnog putovanja. Samim time i smrti. Putovanje cestom, a Razgovori nasamo je dijelom roman ceste, upravo je najsnažnija metafora u tom smislu.

U filmu je tu metaforu posebno isticao David Lynch, kadrom putovanja po autocesti u potpunom mraku, i to u nekoliko svojih filmova, gdje su te metafore imale zbog drukčijeg konteksta i drukčiji smisao…

Upravo tako, to je radikalno isticanje koje ima drukčiji intenzitet zbog same prirode medija. No, interesantno mi je što mi je nekoliko ljudi s kojima sam razgovarao o ovom romanu spomenulo Lyncha, iako ga nisam imao na umu dok sam pisao.

No, ovo pitanje me vraća na ono o buci, o fenomenu iskrivljenog i konzervativnog gledanja na umjetnost i umjetnike. Jer ako nastupate iz mjesta potpune bjeline i tišine, mjesta 'čiste' književnosti i poezije, vi nemate što slušati i ništa nećete čuti, nema opservacije i spoznaje. A onda je svaki nastup zapravo obična laž, puko preseravanje. Sve se svodi na to, jeste li nekakav zen-majstor ili ste detektiv. Ja sam detektiv.

Jesu li čitatelji detektivi?

Naravno. Čitanje i pisanje su neraskidivo povezane stvari. No i čitatelji se razlikuju, baš kao i pisci. Imate dvije vrste umjetnika: one koji ništa ne trebaju i ne žele da ih se ometa ičime jer misle da su prepuni ideja, i one kojima treba okolina, treba im svijet, jer odatle dobivaju ideje. Ja spadam u ove druge, što ne znači da mislim da su takvi pisci nužno dobri pisci. Smatram da su pisci i čitatelji naprosto detektivi koji slijede ljude koji ne postoje. Koji još ne postoje. Uostalom, mnogi pisci upravo se bave tim fenomenom u svojim knjigama.

Općenito, postoji golema tradicija književnog istraživanja u književnosti na španjolskom jeziku još od Cervantesa preko Cortázara, Borgesa pa sve do Roberta Bolaña, koji je istaknuo detektive u naslove nekih svojih knjiga. Koliko vam je tradicija važna u književnosti?

Tradicija je svakako važna. Metafore je nemoguće izbjeći. Možemo samo kao čitatelji odabrati hoćemo li ih tako čitati ili nećemo, koliko ćemo slojeva značenja ljuštiti. Sve možemo čitati na neki drugi način, sve do naših vlastitih tijela koja su metafore.

Kod Bolaña je vrlo zanimljivo to povezivanje poezije s detektivima. On je to učinio na nekoliko načina. Kao prvo, pomirio je različite modele, kao literarni s meta-literarnim. Drugim riječima, postoji izbor između krajnje kultiviranih, pravih književnih modela, kao recimo kod Borgesa ili Giovannija Papinija ili Vila-Matasa. S druge strane, možete odabrati da budete Bukowski, kojeg smatram krajnje dosadnim.

Bolaño je promijenio paradigmu u smislu običnog postavljanja pitanja, tipa "Što ako me puno seksa i droge čine boljim čitateljem japanske poezije?" I zaista, zašto ne? Ili obrnuto, "Što ako me činjenica da sam dobar čitatelj poezije čini da bolje jebem i više uživam u drogi i alkoholu?" Ne kažem da je bio prvi koji to učinio, no on je prvi razvio čitav veliki opus s tom idejom.

Čini mi se da se kod Bolaña često previđa izuzetna duhovitost kojom to izvodi, primjerice izvrsno korištenje konstantnih razgovora o piscima, postojećim i nepostojećim, gdje je ta metaliterarna buka zapravo onaj transporter kojim se čitatelj može kretati kroz tekst. I tu se vraćamo na buku, u drugom smislu…

Da, to je zaista Bolañova snaga, i zaista je bio izuzetno duhovit pisac. Također, ta literarna i metaliterarna šaputanja i razgovori na koncu proizvode misteriju koja je u srži njegovih romana, i to je ono gdje je čitatelj detektiv jednako kao i protagonisti njegovih romana. To je invencija zagonetke, otkrivanje misterije, ne kao odgovora već kao misterije. U Divljim detektivima je ono u što su pjesnici zaljubljeni upravo sama misterija. Važna je potraga, važno je ne pronaći ono što se traži.

Bolaño nas uči u svojim romanima da nema ničeg goreg nego pronaći ono što tražimo. To nas dovodi do Cavafyja i njegove Itake. Važno je putovanje i potraga za Itakom, u tome je smisao. Kod Bolaña je došlo do jedinstvenog spoja političkog, metaliterarnog i detektivskog.

***