Petak
28.10.2016.

'Granica između zemlje i podzemlja nekad nestaje'

naslov knjige Pripovijest o Jónu autor Ófeigur Sigurðsson
izdavač Naklada Ljevak godina izdanja 2016. prevoditelj Sunčana Slamnig (isl)



Extra_large_sigurdsson
Foto: European Prize for Literature / Vimeo
A+ A-

U povodu gostovanja na programu Europea u Dvorištu, razgovarali smo s islandskim piscem Ófeigurom Sigurðssonom, autorom izvrsnog romana Pripovijest o Jónu.

***

Prije nego što porazgovaramo o romanu Pripovijest o Jónu, zanima me kako je nastala fama o vama kao velikom znalcu i prevodiocu Célinea?


Moram razočarati sve one koji misle da sam prevodilac Célinea. Bilo bi sjajno da sam ga preveo na islandski, no moram reći da bi to bio prilično zanimljiv prijevod imamo li na umu činjenicu da jedva znam pokoju riječ francuskog. Ta priča me zna dovesti u neugodne situacije. Primjerice, kada sam bio u Belgiji, napali su me zato što sam govorio na engleskom, iako sam kao cijenjeni prevodilac s francuskog trebao govoriti na francuskom. To su shvatili kao osobnu uvredu.

Priča o vama kao prevodiocu Célinea nalikuje na kratku priču bizarnog karaktera koju bi čitatelj brzo odbacio kao isforsiranu i usiljenu prozu apsurda s neuvjerljivom tendencijom prema alegoričnom.

Zaista se tako čini. Cijela priča doista kreće iz puke činjenične pogreške, pa se iz tog zametka razvija i buja u neobičnom pravcu bez da itko, pa i sam subjekt, može utjecati na to. Da, volim Célinea, i jednom davno sam u nekoj radijskoj emisiji pročitao tekst o njemu, odnosno o njegovom odlasku iz Francuske u Dansku. Ubrzo nakon toga negdje je izašlo da sam veliki obožavatelj Célinea, i nije dugo trebalo da se to na nekom portalu preobrazilo u obožavatelja i stručnjaka, a zatim i u velikog poznavatelja pa u jednog od vodećih znalaca, da bih na kraju postao vodeći autoritet i prevodilac Célinea.

Sada na svim stranicama na engleskom i drugim jezicima uz moje ime stoji i prevodilac Célinea, bez obzira koliko ja to opovrgavao. Nedavno sam preveo roman Amulet Roberta Bolaña na islandski, inače prvi prijevod Bolaña na taj jezik, pa je sada barem istina da sam književni prevodilac. Vidim da sada i na Wikipediji stoji podatak da prevodim Celinea. Otkrio sam da nema smisla boriti se protiv toga.

Sad vam samo preostaje naučiti francuski i doista ga prevesti. Ova priča pokazuje i koliko su novinari iz kulturnih rubrika zapravo neupućeni, pa i potpuno nezainteresirani za problematiku. Recimo, novinari često baš i ne vole čitati pa će, umjesto o knjigama, radije pitati izraelske autore o ratu Izraelaca i Palestinaca, ruske o Putinu, islandske o aurori borealis, američke o Trumpu... No pustimo to. Sada živite u Berlinu, a cijeli život ste proveli na Islandu. Kako vi kao islandski književnik podnosite beskrajne dane, odnosno vječne noći?

Možda zvuči neobično, ali nikada se nisam navikao na to. U svojih više od četrdeset godina života i dalje se svaki put potpuno iznenadim kad se to dogodi. Kao pisac, a pogotovo kao Islanđanin, nekada sam pokušavao pisati uz velike količine alkohola. Problem nastaje kada noć potraje dvadeset sati.

Sada, međutim, radim na potpuno suprotan način te pišem ujutro. Otkrio sam da mi ta vrsta discipline izuzetno odgovara. Kada dan beskrajno traje, dobro je imati nešto čime se čovjek bavi, pa sam upravo tada radio na prijevodu Bolañovog romana, koji je izašao prije nekoliko tjedana, u vrlo maloj izdavačkoj kući iz jednog sela usred ničega.

U selima usred islandske nedođije smještena je spilja pastora, protagonista vašeg romana Pripovijest o Jónu. Također, u romanu je izvanredna epizoda o dobrom divu Kristóferu koji spašava knjige od vulkana i, iako nepismen, prenosi ih od sela do sela i prodaje. To je jedan od dijelova romana koji se ne trebaju čitati doslovno, nego kao halucinantni prikaz koji ima nekoliko slojeva značenja.

Ta se priča zapravo odnosi na svetog Kristófera koji ne zna da nosi svijet na svojim ramenima. Island je bio katolička zemlja, no u 16. stoljeću narod je prešao na protestantizam pa danas više nitko ne zna tko je on. U srednjem vijeku on je bio izuzetno važna figura na Islandu, svetac u kojeg se narod uzdao prilikom prelaženja velikih islandskih rijeka.

Čini mi se da je upravo zaborav, ili spašavanje od zaborava, jedan od osnovnih motiva vašeg romana. Primjerice, pastor Jón spominje prve irske pustinjake koji su donijeli križ na Island mnogo prije dolaska Vikinga.

Povijest se piše s pozicije moći, i posve je naivno smatrati je istinom. Island poznaje tekst o 'naseljavanju' napisan prije tisuću godina u kojem piše da su došli ljudi iz Norveške i naselili otok dok tu nikoga nije bilo, da je Island bio prava tabula rasa. To naravno nije istina, mnogo prije toga na Island su došli irski redovnici, no to nije pasalo istini, onoj pravoj, herojskoj istini. Baš kao što pravoj istini ne paše da je Amerika otkrivena upravo od Vikinga davno prije dolaska Kolumba.

Naravno, ni ta istinitija istina nije prava istina. Ameriku nisu otkrili Vikinzi, jer je nisu imali što otkrivati s obzirom da su je davno prije toga otkrili ljudi koje nazivamo Indijancima. No, kada govorimo o otkrivanju i pokušaju trganja stvari od zaborava, zapravo govorimo o književnosti općenito. Ovdje možemo govoriti i o samom pastoru Jónu, koji otkriva zaboravljena znanja, dakle čovjeku prosvjetljenja, ali mogu govoriti i o sebi kao autoru teksta.

Recimo, sve dok se nisam upustio u pisanje ovog romana, 18. stoljeće me nije posebno zanimalo. Oduvijek sam mnogo više pažnje posvećivao 17. stoljeću i njegovim praksama. Tako sam i ja kao autor na određen način prosvjetitelj, samo na maksimalno umanjenoj razini, onoj samog sebe.

I vi ste morali provesti mnogo vremena u arhivima proučavajući taj period, kao i samog pastora Jóna. Je li se struktura romana nametnula sama, budući da je epistolarni roman bio jedan od dominantnih žanrova tog vremena?

Nije to bila direktna aluzija na to, iako je žanrovska usmjerenost veoma važna. Zaista sam morao dosta proučavati taj period u arhivima i čitati knjige, no nikada nisam tako brzo i opsjednuto radio kao za ovaj roman. Gotovo da su se stvari sudbinski događale.

Uzmimo samo primjer vulkana koji bljuje svoje iznutrice: pitao sam se kako je to izgledalo, pokušavajući nešto napisati, i upravo sam tada čuo smetnje na radiju. Pitao sam se što se zbiva, da bih na svoje golemo iznenađenje otkrio da je došlo do erupcije vulkana u mojoj blizini. Sve u vezi ove knjige odvijalo se na taj način. Igra sa žanrom bila mi je veoma bitna, no i ona je, kao i sve u vezi ove knjige, došla brzo i prirodno. Ni prije ni poslije ovog romana to mi se nije ponovilo.

Zanimljiva je i činjenica da pastor prepisuje i otkriva znanja autora kao što je Vergilije, što nas upućuje na silazak u podzemni svijet. No on je također i poput Plinija koji opisuje riganje Vezuva i sveopće razaranje…

I tu možemo govoriti o nekoj vrsti žanra, onom opisivanja prirodnih katastrofa. No, kada je riječ o podzemnom svijetu i onom 'iznad', moram reći da mi je ovdje bilo posebno važno uspostaviti razgraničenje između ta dva svijeta bez da se sve doima forsirano, ili da se ne bi stvari alegorizirale. No, granica između svjetova nekada kao da nestaje.

U tom smislu posebno je važan motiv prozorčića kojeg je pastoru Jónu donio kraljev namjesnik i kojeg je pastorov brat ugradio u zid spilje. Pastor je mrzio taj prozor.

Upravo zbog takvih stvari bilo je ključno što sam, prije negoli sam i pomislio na pisanje romana, posjetio spilju u kojoj je pastor tada živio. To je ta sudbina o kojoj govorim. To što sam bio u spilji i promatrao svijet kako ga je mogao promatrati pastor imalo je presudnu ulogu: mogao sam osjetiti kako je to sve izgledalo i kako se njemu moralo to sve činiti, pogotovo u periodu kada zbog rada vulkana i provale pepela nebo postaje mračno i gotovo da se poništava distinkcija između neba i zemlje, vanjskog i unutrašnjeg.

Roman posjeduje ono što imaju samo rijetke, najbolje knjige; obiluje humorom koji je inherentan samom tekstu, nemoguće ga je racionalno objasniti i definirati. Katkad proizlazi iz fantastične jezične igre, a katkad je i svojstven samoj priči. Recimo, pastor bjesni na Evropljane koji smatraju Islanđane neuljuđenim barbarima, običnim divljacima koji žive u spiljama. Dakako, on to govori u trenutku dok i sam živi u spilji…

Meni je posebno drago čuti upravo to kada je riječ o ovom tekstu. Također, ako tako smatrate, potrebno je naglasiti da je moja prevoditeljica Sunčana Slamnig zacijelo napravila fantastičan posao, jer zaista nije nimalo lako prenijeti duh jezika, jezične igre, a posebno kada govorimo o ovakvoj temi.

Jezik je posebno zanimljiva priča. Koliko ste si dopustili slobode kada je riječ o jeziku, odnosno pripovijedanju pastora? Je li vam podražavanje jezika bilo bitno u tom smislu?

Zapravo nije. Jezik, način pisanja pastora Jóna, uopće nije način pisanja povijesnog pastora Jóna, i to mi nikada ni nije bila namjera. Naravno, povjesničari koji su se zakačili upravo za tu razliku jednostavno ne razumiju što je to književnost, oni ne mogu shvatiti razliku između povijesti i književnosti.

Pastor Jón bio je skriboman, čovjek koji je zapisivao apsolutno sve. Postojala je samo jedna godina u kojoj nije zapisao ništa, poput otoka u moru vremena. Meni je upravo ta godina bila polazište za ovaj roman.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

POVRATAK NA VRH STRANICE