Iza imena Booksin Book Club krije se grupa mladih književnih entuzijasta, koji se već tri godine iz mjeseca u mjesec okupljaju u Booksinoj 'crvenoj sobi', gdje pod budnim okom profesorice Jasne Vuljević njeguju ljubav prema lijepoj književnosti. Dok su se prošle godine polaznici Book Cluba, uglavnom mlađi srednjoškolci, bavili ekraniziranim knjigama, ove su se godine posvetili iščitavanju mladih hrvatskih pisaca. Prva na redu našla im se Mima Simić i njezina knjiga Pustolovine Glorije Scott. Kao rezultat slijedi intervju koji su bukklubaši napravili s ovom LGBTQ aktivisticom, filmskom kritičarkom i suosnivačicom megapopularnog benda Drvena Marija.
Ej, Mima, čuli smo da imaš bend 'Drvena Marija'. Otkud vam to ime, i što vi uopće svirate?
Bend smo osnovali brat Roman i ja, ime je porodio Ante Perković. Za nastupe obično skupimo profi glazbenike da prikriju činjenicu da ne znamo svirati ni pjevati.
A vrsta glazbe? Imate li kakvih uzora?
Slobodni stil, i svi se mogu uključiti. Što se uzora tiče, Mišo Kovač (smijeh). Doći ću vam jednom u Booksu s gitarom, pa se čuvajte.
Kakvu vrstu glazbe inače slušaš?
Zadnjih godina slušam jazz, to me jedino ne živcira. U vašim sam godinama slušala suicidalne pjeme. Tko se tada nije htio ubiti? (Mi, na primjer, još ne. Čekamo da izađe enciklopedija o Harry Potteru da možemo mirno umrijeti., op. BC)
Znala si da nećeš izbjeći pitanja o svojoj seksualnoj orijentaciji. Nazivaš se anarhofeminističkom lezbijkom?
Za sebe kažem da sam lezbijka, ali u kategorije općenito ne vjerujem. Ljudi su seksualni. Ne privlače te nužno osobe istog ili suprotnog spola, seksualno se možeš uzbuditi na bilo što. Nažalost, na raspolaganju nam je tek tih nekoliko kategorija. A što se tiče 'prirodnosti' seksualnih praksi... Dupini se, na primjer, seksaju svakojako: grupno, oralno, i ne nužno prokreativno. A više od 500 životinjskih vrsta ne preza od homoseksualnih odnosa.
Misliš li da se ipak nešto promijenilo u vezi s autanjem?
U konzervativnoj sredini u kojoj sam odrasla (Zadar) nisam se mogla autati ni sebi, a kamoli drugima. Poslije sam živjela u Engleskoj i Norveškoj što je pomoglo, makar ni oni nisu skroz cijepljeni od homofobije. U urbanijim centrima kao što su London ili NYC, gdje je različitost posvuda, etnička, rasna itd., različitost u seksualnoj orijentaciji ljude općenito ne šokira.
A što je s Gay Prideom u Hrvatskoj?
Ljudi ne žele vidjeti da je riječ o bitnom političkom prosvjedu, i nalaze najrazličitije razloge protiv Pridea. Nitko ti neće dati prava ako ih ne zatražiš. Ako s curom ne mogu podignuti kredit, posjetiti je u bolnici, osigurati se preko nje, sve ono što hetero parovi mogu, onda itekako imam razloga prosvjedovati. O negativnim stereotipima da ne pričamo. Do 90-ih su, primjerice, gej likovi na holivudskom filmu bili gotovo u pravilu prikazivani kao ubojice i psihopati. Stvari su se ododna dosta promijenile, u Hollywoodu svakako, a donekle i u Hrvatskoj.
Kad smo kod toga, kako doživljavaš riječi 'peder' i 'lezba'?
Ovisi je li izrečena u friendly tonu ili ne, tko ju je izgovorio i u kojem kontekstu. S vremenom i upotrebom riječi se mijenjaju – ciljano ili spontano. Riječ 'queer', naprimjer, nekoć je bila ultimativna uvreda, a onda su je aktivisti uzeli pod svoje i danas ima, recimo to tako, pozitivno značenje. Dapače, postoji i akademska grana Queer studija.
Ajmo mi sad na Gloriju Scott, budući da smo ipak Book club. Koja je tvoja priča u vezi s njom?
Tu sam knjigu napisala sa 16 godina, za vrijeme rata, ali tek sam je 2005. odlučila objaviti. Pomoglo je i poznanstvo s Romanom Simićem, koji se vazda zauzimao za Gloriju i mene.
O čemu je knjiga zapravo?
Manimo se pitanja 'što je autorica htjela reći'. Značenje nastaje u trenju teksta i čitatelja/čitateljice. I sama autorica je čitateljica vlastitoga teksta – svoju priču mogu pročitati u različitim periodima i drugačije je doživjeti i protumačiti.
Najviše nas se dojmio ep 'Gloria Scott i poludjeli transvestit'.
Njega sam napisala malo kasnije, s dvadeset i nešto, i prvotno je bila namijenjena izvedbi uz gusle. Riječ je o parodiji omiljenog mi žanra junačkog epa...
Svejedno je neusporedivo bolje od svega što smo čitali u školi obrađujući grčke tragičare. Ipak, što je to s tobom i aoristima (imperfektima?!)?
Upravo je taj arhaični stil ono što Gloriju drži na okupu, budući da same priče nemaju previše radnje, ni smisla... U vrijeme nastanka Glorije gutala sam Poea i Conana Doylea, pa je imperfektizacija teksta bila neizbježna.
Misliš li da ju je Hrvatska spremna uvrstiti u lektiru?
U fakultetskoj lektiri već se nalazi, ali za srednjoškolsku mislim da nema šanse – izbor lektire još uvijek je u rukama prilično konzervativnih ljudi.
Blago nama. Reci nam još kako je došlo do suradnje s Ivanom Armanini.
Rukopis Glorije cirkulirao je dok sam bila u Americi, Ivana je naišla na nj i stvorila stripove bez mog znanja. Umjesto da batinama naplatim autorska prava, ja sam bila oduševljena njezinim crtežima i nastavile smo surađivati.
Lijepo. Čime si trenutno zaokupljena?
Prevodim pomalo, pišem filmske kritike. Igram badminton.
Hvala što si došla, znamo da se malo odužilo čim smo počeli pričati o Deset malih crnaca i o Kristijanu općenito.
Hahaha. Ajde, vidimo se, svratim ja još u vaš Book Club (na prepad).
Fotografija: Jelena Topčić
