'Nagrade su opasne' - spisateljice i pisci o književnim natječajima i nagradama

U tijeku su mnogi književni natječaji. Neovisno o tome pišete li poeziju, prozu ili putopise, tek ste na početku ili imate nešto u svojoj spisateljskoj biografiji, izbor za prijavu zaista je širok. Treba spomenuti i nedavno održanu dodjelu regionalne književne nagrade 'Štefica Cvek' koja je uvela model nagrađivanja nekompetitivnog karaktera i rasvijetlila dosad neistraženo razmišljanje o književnim nagradama u regiji. Budući da nema relevantnijih osoba za ovakav upit od naših spisateljica i pisaca, posegnuli smo u našu arhivu kako bismo pokušali naći odgovore na pitanje zašto su natječaji vrijedni (ili nisu) i što su njima u karijeri značile dobivene nagrade. 

Književni kritičar Vladimir Arsenić u svom je tekstu Književna scena kao takmičenje? otvorio neka pitanja koja vam mogu pomoći (nadamo se, ne i odmoći) u razmišljanju o prijavi na natječaj, kao što su rad žirija i može li vam škola kreativnog pisanja zaista pomoći u brušenju vještine pisanja kakvo se podrazumijeva za sudjelovanje na natječaju. 

Vida Sever, dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike za rukopis Suho mjesto, kaže da su nagrade i festivali vrlo važni, ujedno su i motivacija za mlade autore: "Vrijedno je iskustvo slušati druge i riješiti se straha od izlaganja svojeg teksta publici. Problem je taj što se gotovo svi takvi događaji održavaju u Zagrebu i drugim većim gradovima pa se neki autori s njima susretnu tek kada dođu na studij, što se dogodilo i meni. Također, problem ponekad leži i u neprobranosti tekstova i miješanju različitih diskursa te općem nedostatku kritičnosti. Natječaji i festivali važna su komponenta jer donekle rješavaju tu heterogenost i često pružaju mogućnost susreta i razgovora sa starijim autorima. Ipak, ni oni se ne bi trebali smatrati krajnjim estetskim sudom i jedinom motivacijom, već samo jednom od elemenata književne scene."

Natječaji i festivali važna su komponenta jer donekle rješavaju tu heterogenost i često pružaju mogućnost susreta i razgovora sa starijim autorima. Ipak, ni oni se ne bi trebali smatrati krajnjim estetskim sudom i jedinom motivacijom, već samo jednom od elemenata književne scene.

Dobitnik više nagrada za svoje pjesničke zbirke Alen Brlek (nagrada Na vrh jezika za zbirku Metakmorfoze 2015. godine, zatim je Nagradu Mali Kvirin za zbirku Sang dobio 2020. godine, a koja se našla i u finalima nagrade Tin Ujević i Ivan Goran Kovačić) jednom je prilikom komentirao što se promijenilo za njega nakon nagrade Na vrh jezika: "Promijenilo se mnogo i ništa, ovisno s koje pozicije gledam na to. S jedne je strane to što pišem naišlo na podršku i priznanje kakvima se nisam nadao, i omogućilo mi gradove i ljude kojima se nisam nadao. A kada se suočavamo s novim gradovima i ljudima, neizbježno je rasti, misaono i duhovno, što je bogatstvo kakvome stremim prije svega." 

Naša književna laureatkinja Dorta Jagić upozorila je na mistifikaciju književnih nagrada: "Nagrade su opasne, ako previše vjeruješ u njih. I prošloga sam tjedna imala prilike svjedočiti kako žirirajuće glave znaju omanuti, pa književnici i književnice koji zaslužuju lovorike dobace samo do polufinala, a neki neupitni majstori ne budu ni pročitani, a kamoli nominirani. No ni uspjeh ni neuspjeh toga tipa ne smije se previše uzimati srcu. Meni je u životu bila bitna nagrada Goran za mlade pjesnike; primjer je to korisne i kvalitetne nagrade, jer zbunjenim početnicima otvara vrata do prve knjige. Iskreno, ostale mi nagrade nisu bitnije utjecale na život, iako su bile dobrodošle. Zapravo, ovisi u čemu se sastoji nagrada i tko je daje. Bez sumnje, nagrade su lijepa stvar, ali slobodno lebdećem umjetniku posebno su poželjne novčane nagrade kao ova europska [The European Poet of Freedom, op.a.], koje osim priznanja za rad, i to na međunarodnoj razini, donose i olakšanja egzistencijalnih briga."

Zapravo, ovisi u čemu se sastoji nagrada i tko je daje. Bez sumnje, nagrade su lijepa stvar, ali slobodno lebdećem umjetniku posebno su poželjne novčane nagrade kao ova europska [The European Poet of Freedom, op.a.], koje osim priznanja za rad, i to na međunarodnoj razini, donose i olakšanja egzistencijalnih briga.

U svojoj kolumni Espi Tomičić, naš nagrađivani dramaturg (spomenimo samo da osvaja treću nagradu Marin Držić za 2019. godinu za tekst #ostavljamvamsvojekodoveihvalazaprijateljstvo ili #bitćesveokej) dotaknuo se teme o kojoj mnogi razmišljamo, a rijetko je izričemo naglas. Ljubomora je nezgodan osjećaj: "Pitam se što u meni budi ljubomoru, zašto ponekad mislimo da nam sve pripada i tko smo mi da mislimo o stvaranju kao o natjecanju. Sjećam se na prvoj godini akademije da mi je smetalo što nisam poslao ništa na studentski festival, a moji kolege i kolegice su već odavno postavljali čitanja svojih tekstova, danas na to gledam kao na nesigurnost, ljutnju iz vlastitog kompleksa i nemogućnosti, iz straha. Sad, nekoliko godina kasnije, uživam u tome da ljudi oko mene stvaraju, da scena živi i diše, da se nešto događa, zamišljam kolege i kolegice u svojim sobama, na kaučima, balkonima i u kafanama kako stvaraju likove i spremaju nešto za sve nas. Danas na nagrade gledam vremenski, kad netko od nas dobije, kao da je cijela generacija ponovno živa."

Poslušajte Espijev savjet, opustite se, pišite, uživajte. Budite ponosni na kvalitetne tekstove svojih kolega, učite, razvijajte se. Sretno svima!