Oprez, nostalgija!

Dugo nismo vidjeli tako složnu zajednicu koja se oduševljeno okupila u komentarima ispod snimke nastupa u poluvremenu ovogodišnjeg Superbowla. Pred višemilijunskom publikom pojavili su se 'hip-hop Avengeri', kako ih je oslovio jedan od komentara, odnosno Dr. Dre, Snoop Dog, Eminem i Mary J. Blige, a pridružili su im se 50 Cent i Kendrick Lamar. Nastup se već sad smatra legendarnim, mnoge je ostavio razdraganima i oživio mnogo uspomena, kao i nostalgiju za old school hip-hopom devedesetih. 

Energičan i feel good glazbeni nastup ponukao nas je na razmišljanje o nostalgiji u književnosti, na koji način se ona otvara i razrađuje. Nostalgija, općenito teme pamćenja i sjećanja, definitivno su jedno od najposjećenijih mjesta, pritom referirajući na osjećaj za prošlim ili izgubljenim razdobljem u životu pojedinca ili generacije. Nostalgija za dobrim, starim vremenima (što god to za koga značilo), uvijek je primamljiva za istraživanje, bilo da se radi o autobiografskoj crtici ili razmatranju određenog generacijskog fenomena.

Prilikom prisjećanja na sjajna djela u hrvatskoj književnosti, morali smo biti oprezni kako ne bismo zalutali u varljivom prostoru nostalgije i time riskirali da ovaj tekst postane predugačak, stoga smo izdvojili nekoliko djela koja su se, pomoću različitih strategija, uspješno uhvatila ukoštac s temom nostalgije. 

U ovom kontekstu ne možemo zaobići Dubravku Ugrešić i njezin roman Ministarstvo boli. Roman je ispisan u prvom licu, a njegova protagonistkinja je zagrebačka doktorica slavistike Tanja Lucić koja predaje povijest južnoslavenskih književnosti na amsterdamskom sveučilištu. Njezina predavanja postaju poligon za kolektivno preispitivanje jugoslavenskog naslijeđa, za nju i njezine studente, pri čemu Svetlana Boym uz taj postupak uvodi pojam refleksivne nostalgije. "Refleksivna nostalgija vezana je uz individualno, osobno sjećanje ili manji kolektivitet te je nerijetko prožeta humorom i (samo)ironijom. U ovom romanu pamćenje socijalističke svakidašnjice i popularne kulture ima prioritet naspram pamćenja institucionalne povijesti, takvo pamćenje karnevalizira velike događaje i ličnosti, umjesto da ih fetišizira, restaurira i diže im simbolički spomenik. Nostalgija artikulirana ovim romanom nema namjeru prizvati bivšu državu kao aktualan trenutak te je u funkciji već istaknutog otpora nasilnom prekrajanju identiteta," piše Maša Kolanović u tekstu 'Naš' obračun sa socijalizmom: Postsocijalistička književna artikulacija (europskoga) socijalizma. 

"Nostalgija artikulirana ovim romanom nema namjeru prizvati bivšu državu kao aktualan trenutak te je u funkciji već istaknutog otpora nasilnom prekrajanju identiteta."

Olja Savičević Ivančević jedna je od najuspješnijih hrvatskih spisateljica koja vješto meandrira između proze i poezije. U nagrađivanom romanu Adio kauboju pripovijedanje se zapliće povratkom Ruzinave u primorsko mjestašce. "Prizivanje žanra koji je odavno izgubio privilegirano mjesto u kolanju popularne kulture, naposljetku, evocira i razdoblje kada je gledanje Fordovih ili Zinnemanovih filmova na TV-u nedjeljom poslijepodne bilo raširen obiteljski ritual, 'kaubojci' se posuđivali u – u međuvremenu skoro pa nestalim – videotekama, a šarene dječje figurice poput one s naslovnice knjige gospodarile uličnim štandovima, prije nego što će ih otamo potjerati plastični high-tech kiborzi i bizarni dalekoistočni mutanti. Upisana između redaka, ta nostalgija nije samo strategija intimističkoga eskapizma, nego i potencijalno subverzivna podloga na kojoj se jasnije ocrtavaju malformacije ovdašnje postindustrijske proizvodnje stvarnosti," zaključio je Boris Postnikov. 

Za glazbeni dnevnik Jugoton gori Marka Pogačara književni kritičar Dalibor Plečić ističe: "Pogačar nije u svojim redovima ušio samo hvalospeve i nostalgične tugovanke o muzičkoj prošlosti, već je na svojevrstan način dao značajan doprinos mapiranju jedne autentične i značajne muzičke scene u Evropi i šire. U njegove beleške tako su se pored divova kao što su EKV, Pankrti, Mizar, Film, Idoli itd. ušunjalo i nekoliko ne toliko etabliranih, objektivno manje poznatih, ali subjektivno veoma prisutnih na šuštavim vinilima i kasetama - Why Stakla, SCH, Dobri Isak, Sexa, Termiti - i još par imena. Ovim, kao i apostrofiranjem nekih kultnih događaja (spominjanje koncerta Pankrta na otvranju izložbe Mirka Ilića u Zagrebu 1977. koji se smatra zvaničnim početkom novog talasa u Jugoslaviji, str. 123.), Jugoton gori odvažno prevazilazi svoju dnevničku i beležničku strukturu subjektivne prirode, i shodno svom snažnom naslovu prelazi u značajno svedočanstvo jedne važne muzičke produkcije." 

"Pogačar nije u svojim redovima ušio samo hvalospeve i nostalgične tugovanke o muzičkoj prošlosti, već je na svojevrstan način dao značajan doprinos mapiranju jedne autentične i značajne muzičke scene u Evropi i šire."

Osobna sjećanja u književnosti mogu se uspješno ispreplesti i s drugim žanrovima. To je primijetio književni kritičar Vladimir Arsenić u knjizi Dinka Krehe Naš vršnjak Dylan Dog, o stripovskom serijalu koji je obilježio generacije: "Kreho to radi upravo postavkom pripovedne perspektive. Mešajući ono što bismo nazvali naučnim diskursom s onim što predstavlja potpuno ličan, pripovedno-poetski tekst (na nekoliko mesta i naglašava da se radi o pripovedanju), začinjen dubokom autorefleksijom i blagoironičnim odnosom prema sebi kao naučnoj, pa i narativnoj instanci, ovaj tekst pleni svojom lakoćom, prohodnošću, dopadljivošću."

Ako vam nostalgija i nije neki hit, cijenjeni literoterapeut dr. Ostojić savjetuje kako se preventivno boriti protiv nje, ili barem protiv akutnog oblika nostalgije kao što je austronostalgija. Neovisno o tome, posezanje za temom nostalgije potencijalno jamči zanimljiva i značenjski produktivna književna djela. Možemo zaključiti da je to i jedan od razloga zašto pišemo, kako bismo neke trenutke spasili od zaborava, ulovili ih u čaroliji njihove prolaznosti. Danas nemamo ništa protiv još malo nostalgije, stoga ćemo nastup sa Superbowla staviti na repeat!