Danas se prigodno sjećamo Ranka Marinkovića i Danila Kiša, dvojice književnih velikana koji bi na ovaj palindromsko-ambigramski datum proslavili rođendane.
Obojica su nam u naslijeđe ostavila knjige iz kojih možemo mnogo toga naučiti, neprestano ih iznova čitati i otkrivati u njihovoj značenjskoj kompleksnosti. Osim toga, zajednička točka im je i pisanje polemika, općenito polemičnost u opusu, odnosno kvaliteta koja je kod nas ugrožena ili gotovo nepostojeća vrsta. Stoga smo upravo polemici odlučili posvetiti koji redak, kako bismo obilježili zajedničku strast prema književnosti, agilnosti pisanja i vjeru u pisanje koje mijenja stvarnost.
Marinković je vodio ukupno četiri polemike u dnevnim novinama, odnosno, kako Nikola Batušić napominje, četiri je puta reagirao na tuđe tekstove, stoga nije polemičar-napadač kao Matoš ili Krleža, već polemičar-defanzivac. Najpoznatija polemika odigrala se između Marinkovića i jezikoslovca Ljudevita Jonkea koji su razmijenili nekoliko tekstova. Sve je počelo s Jonkeovim člankom u časopisu Jezik koji je objavljen 1954. godine, kada je Jonke je iscrpno analizirao Marinkovićev jezik u zbirci Ruke. Marinkoviću je zamjerio niz pravopisnih i gramatičkih grešaka koje su se potkrale u ovom izdanju (krivicom urednika ili čijom drugom), a prema njegovu sudu, prevršile su svaku mjeru onoga što se može smatrati prihvatljivim postotkom grešaka u tisku. Iako Jonke hvali Marinkovićeve rečenice koje su "proza živahnog i žustrog intelektualca, koji brzo opaža, mnogo vidi i brzo iznosi", Marinković nije mogao zažmiriti na prethodne prigovore.
Uslijedio je Marinkovićev tekst Kako se postaje volom u jednom od najpopularnijih jugoslavenskih tjednika Vjesnik u srijedu. Marinković odgovara u ironijskom tonu, koji je toliko volio i u književnosti: "Jonke mi je konačno objasnio zašto se jedna knjiga, koja je rasprodana za nekoliko mjeseci kao bestseller književnog tržišta – ponovno ne štampa. To je – sada jasno! – zbog toga što u njoj ima, između ostalih pogrešaka i nekoliko 'za' s infinitivom. Za krepati!" Čitava situacija toliko je razljutila Marinkovića da je, nepunih mjesec dana poslije, objavio još jedan članak pod nazivom Slovnica i računica. Složio je priču (bolje rečeno, igrokaz!) pred klubom mačaka, u kojoj su glavni akteri gospa Slovnica (referirajući na jezikoslovca Jonkea) i gospa Računica, nedaleko od njih je i Madame Literatura. Marinković je zaključio: "vaš mi je dečko tako sličan onom mišu, što je liznuo kaplju vina, pa se, pijan, isprsio i stao izazivati cijeli mačji rod... Mijauuu...". Ponovno inteligentna i svježa Marinkovićeva ironija na djelu (prisjetimo se, Marinković prije Kiklopa!).
U defanzivnoj ulozi silom prilika našao se i Kiš. Nakon svoje najpoznatije zbirke pripovijedaka Grobnica za Borisa Davidoviča (1976.), suočio se sa žestokim optužbama dijela književne scene u Srbiji za plagijat. Budući da se usudio progovoriti o užasima Staljinove diktature, u zbirci se nalaze fikcionalizirane biografije, temeljene na stvarnim svjedočanstvima i izvorima o ljudima stradalima u sovjetskim logorima. Zbirka je uzburkala književnu kritiku i podijelila čitateljsku publiku. Protivnicima je odgovorio polemičko-kritičkom knjigom Čas anatomije (1978.) u kojoj, osim što objašnjava vlastite književne postupke i mogućnosti korištenja dokumentarne građe u književnosti (što je must-read za svakog književnog znalca, ali i ljubitelja pisane riječi), precizno i beskompromisno ukazuje na politički i ideološki motivirane optužbe.
U Času anatomije Kiš nas, između ostalog, dobronamjerno upozorava na sljedeće: "...reč mistifikacija ima dvostruko značenje: pisac otkriva svoje stvaralačke zavrzlame i trikove ili podmeće nove (nama i sebi), a s druge strane, mistifikacija je već i sam taj pokušaj da se delo napiše unazad, to traženje značenja književnog dela izvan njega samog: pisac je bio ponesen prizorom, slikom ili doživljajem. Tačno! Ali i to je samo anegdota, i tu je samo reč o podsticaju, o epifaniji. Najbolje i jedino mogućno objašnjenje jednog dela bilo bi njegovo ponovno čitanje. Stoga je u pravu Šklovski kada kaže da je nekorisno baviti se dnevnicima za objašnjavanje načina na koje je nastalo delo: 'Ovde postoji skrivena laž: pisac tobože stvara i piše sam, a ne zajedno sa svojim žanrom, sa čitavom književnošću, sa svim njenim tokovima, koji se bore'."
Stoga je u pravu Šklovski kada kaže da je nekorisno baviti se dnevnicima za objašnjavanje načina na koje je nastalo delo: 'Ovde postoji skrivena laž: pisac tobože stvara i piše sam, a ne zajedno sa svojim žanrom, sa čitavom književnošću, sa svim njenim tokovima, koji se bore'.
Jednom prilikom je, vezano uz Grobnicu, Kiš izjavio: "Svojom sam poslednjom knjigom napustio teren prepoznatljivih činjenica, koordinatni sistem vrednosti gde je naratorsko Ja dovoljan garant istinitosti, a sećanje, makar kao dešifrovanje infantilnih stresova, izgubilo je svaku vrednost. (...) Put je, dakle, jasan, zvali to angažovanošću ili kako drugo: od prvog lica jednine (Rani jadi, Bašta, pepeo), preko trećeg lica (Peščanik), do trećeg lica množine: oni. Možda je to ono što nazivate angažman. To proširivanje ne samo krugova realnosti, nego i obaveza koje iz takvog zahvata nastaju", prenosi Tatjana Jukić.
Ovi tekstovi primjer su autorske samosvijesti, nevjerojatne erudicije i spisateljske preciznosti koji svojim značajem prelaze granice novinskog članka i knjige, otvarajući pitanje književnosti, politike i društva u određenom vremenu. Uplovimo li samo malo dublje u ove književne opuse kultnog statusa, polemičke tragove naći ćemo u nizu djela koja istovremeno kritički upiru prstom u naslage nepravde, nasilja i ignorancije našeg društva. Primjeri ovog tipa čine nas senzibilnijima i odgovornijima, pa i, dopustit ćemo si tu sintagmu na ovakav dan - boljim ljudima.
Odlučite li se voditi kakvu polemiku, činite to smiono, razborito i maksimalno savjesno. Ne preostaje nam poručiti ništa drugo osim da posegnete za kojom knjigom Marinkovića i/ili Kiša i pridružite se današnjoj proslavi riječi koje nas oplemenjuju!
