Jedina sačuvana fotografija Comte de Lautréamonta
Danas, prvog dana lipnja započinje neobičan čitalački natječaj, koji će čitateljima donijeti nagradu iz nagradnog fonda od tri tisuće dolara. Vijest da je malo poznati autor Peter Riley ponudio novčanu nagradu svima koji pročitaju njegovu knjigu te odgovore na pitanja vezana uz nju izazvala je kratkotrajnu senzaciju u američkim medijima. Naime, Rileyju nitko nije htio objaviti SF roman pod nazivom Universes pa je ovaj odlučio objaviti ga na webu i ponuditi nagradu za njegovo čitanje. Riječ je o promotivnom triku koji je poslužio svrsi, baš kao što je Riley i zamislio. Međutim, važno je zašto je Riley to učinio.
"Imam 65 jebenih godina i nikome ne pada na pamet objaviti me. Želim objaviti ovaj roman dok sam živ, a znam da se u današnjem izdavačkom svijetu to nikad ne bi moglo dogoditi. Zato sam pribjegao ovom jeftinom triku."
Bez obzira na kvalitetu Rileyjeve knjige, ili njezin nedostatak, u jednom je svakako u pravu. Današnje izdavaštvo je potpuno okrenuto mladim piscima.
Ranije ove godine, autorica Steph Bowe objavila je svoju prvu knjigu u Sjedinjenim Državama, za izdavača Curtis Brown. Ova mlada Australka ostavila je zanimljiv post prošloga tjedna, koji je objavljen na Galleycatu, popularnom sajtu vezanom uz izdavačku djelatnost:
"Imam 16 godina. Potpisala sam ugovor za knjigu kao 15-godišnjakinja. Znam za autore kojima su objavljene knjige s 13 i 14 godina, i često bih uhvatila samu sebe kako razmišljam, Bože, moram li biti neuspješna u svemu što radim? Objavljene su im knjige prije nego meni! Mislim da mnogo mladih, motiviranih ljudi postavlja sebi previsoke ciljeve. Znajte da koliko god da ste uspješni i mladi, netko će biti još mlađi i još uspješniji od vas."
Iako priče o današnjem svijetu potpuno okrenutom kultu mladosti već dugo zvuče pomalo iritantno ili, u najmanju ruku dosadno, rijetki će se usprotiviti ovakvom viđenju stvari. To je naprosto društvena činjenica i kao takva je više nego očita i na području književnosti. Svakom je izdavaču san otkriti neko adolescentsko književno čudo čiji će tekstovi zvučati dovoljno mudro da se može govoriti o 'zrelom' djelu, a istovremeno toliko svježe i novo da će se kao takvo moći i promovirati. "Novi glas u toj i toj književnosti koji nevjerojatno detektira i secira zatrovano tkivo našeg društva".
Naravno, rijetko tko nije fasciniran kad pronađe tekst nekog autora koji je ovaj napisao s recimo dvadeset godina, pa onda poslije uokolo pričamo "znaš li da je on napisao tu knjigu s dvadeset godina?'. Pa ipak, fasciniranost wunderkindima u književnosti nije nešto inherentno samo današnjem dobu, već se može pripisati čitavoj novovjekovnoj umjetnosti. Angelo Poliziano bio je opčinjen fenomenalnim tekstovima tinejdžerskog pjesnika i umjetnika Michelangela Buonarottija, čije se ime pročulo po Toscani i prije nego što je mladi genije zaista i napravio stvari koje će opravdati njegovu reputaciju. Koncept mladog genija u romantičarskoj je književnosti kraja 18. stoljeća i početka 19. stoljeća postao opće mjesto. Genijalni Novalis druži se sa Schillerom i Schlegelom kao 19-godišnjak, a kasnije i sa Fichteom i Friedrichom Hölderlinom, a slavne Himne noći djelo su iz njegove kasne faze, nastale nedugo prije no što je umro sa 28 godina, na ulazu u novo stoljeće, 1801. godine. To devetnaesto stoljeće poznaje neke od najslavnijih mladih genija, od kojih su neki postali slavni za života, a neki tek poslije smrti. Među potonje spada Isidore Ducasse, koji je uzeo književno ime Comte de Lautréamont. On je 1868. godine, kao 21-godišnjak napisao prvo pjevanje Maldororovih pjevanja (Les Chants de Maldoror), halucinantne apologije zla i okrutnosti, a umro je dvije godine kasnije u potpunoj anonimnosti. Pola stoljeća kasnije, 1917. godine, sasvim slučajno u nekom malenom antikvarijatu mladi pjesnik i buduća zvijezda nadrealizma, Phillipe Soupault, otkrio je knjigu Maldororova pjevanja nekog njemu posve nepoznatog pisca, te je pročitavši je odmah pronio glas o genijalnom protonadrealistu Lautréamontu. Ubrzo je Lautréamont postao prorok nadrealizma, najdraži pjesnik Louisa Aragona i Bretona, koji su ponovno objavili ovu knjigu 1919. godine. Prihvatio ga je čak i književni establišment, pa je i André Gide rekao kako je Comte de Lautréamont, čak i više nego Rimbaud, ukazao na književnost budućnosti.
Legenda o Lautréamontovom suvremeniku Arthuru Rimbaudu, čudu od djeteta koje je napisalo nekoliko strašnih zbirki pjesama i zatim reklo književnosti Adieu!, opće je poznata. Pisac kojeg su nazivali Rimbaudom romana, Raymond Radiguet umro je kao 20-godišnjak, ostavivši iza sebe par vrhunskih romana i književnu scenu slomljena srca, prije svega Jeana Cocteaua, koji se zbog tragedije navukao na morfij.
Dvadesetak godina prije toga, u susjednoj Njemačkoj, najutjecajniji pjesnik bio je Stefan George, kasnije omiljeni pjesnik stanovitog Adolfa Hitlera. Ovaj pjesnik, zagovornik kulta ljepote, kao idola imao je Maximina, prekrasnog efeba koji je svojom ljepotom i pjesničkim talentom zaludio čitav Georgeov pjesnički krug, a sam George nazvao ga je božanstvom. No, iako je Maximin (pravog imena Maximilian Kronberger) ostao više upamćen kao Antinoj svome pjesničkom Hadrijanu, on je također bio pjesnik. No, njegova je karijera završila smrću od meningitisa, tek dan nakon što je navršio 16 godina. Iza njega je ostalo tek tridesetak pjesama, do kojih je danas gotovo nemoguće doći.
I hrvatska književnost poznaje mlade pjesnike, čije su prerane smrti samo učvrstile mit o genijalnim kometima koji su na trenutak obasjali našu književnost; najpoznatiji su slučajevi Janka Polića Kamova i Antuna Branka Šimića.
No, u svim ovim spomenutim slučajevima ipak se krije nešto bitno drugačije od onoga na što ukazuje mlada autorica Steph Bowe – vrhunska književnost. Pa ipak, olako karakterizirati naše vrijeme kao površno i kretensko razdoblje zaluđeno kultom mladosti, (pa makar takva ocjena bila i istinita), često i samo može biti površan i kretenski čin. Riječ je o lakšem izlazu, misaonom alibiju, retoričkom potezu koji briše mogućnost vlastitog djelovanja u svijetu kakav on jest, odnosno prebacivanju odgovornosti na Drugo. A Drugo je Vrijeme, Epoha, Razdoblje, Život.
Neven Svilar
