Živimo u pasivnom društvu u kojemu većinu ljudi ne zanima ni književnost kao takva, a kamoli njena aktivistička uloga. Po onoj 'Pjesnici (u ovom slučaju književnici) su čuđenje u svijetu', naši se književnici čude u kakvoj državi živimo i do kakve pozicije smo sami sebe doveli.
Urednik i voditelj tribine ovog 'Književnog petka' Gordan Nuhanović odabrao je za svoje goste Edu Popovića, Marinka Koščeca i Krunu Lokotara. U zadnjih šest tjedana izašle u četiri knjige koje direktno ili indirektno prikazuju hrvatsku političku zbilju i nezadovoljstvo trenutačnom situacijom: Lomljenje vjetra Ede Popovića, Četvrti čovjek Marinka Koščeca, Čovjek bez dna Deana Šorka i Sanjao sam slonove Ivice Ðikića. Bilo da se radi o trenutku u hrvatskoj književnosti ili o tendenciji o kojoj će se učiti u školama za koje desetljeće, pisci su odlučili uzvratiti udarac perom i iznova ispitati što je zapravo čovjek, gdje je nestao i je li vrijedan spašavanja.
Lokotar je na početku u kratkim crtama predstavio knjige, navodeći da je okidač ili pogonsko gorivo za Popovićevo i Koščecovo djelo bilo poigravanje sa zbiljom te da je književnost društvena provokacija, jer posuđuje iz zbilje kompleksnu temu, koju onda mora prevesti u vrlo ograničen sustav znakova kako bi ukazala na goruće probleme u društvu. Popović je nadodao da je književnost sama po sebi subverzivna: ukazuje ili prokazuje na stvari koje ne štimaju te je kao takva sama po sebi čin otpora.
"Književne teme postaju sve neprimjetnije. Tržište je slabo i nema interesa za književnost", rekao je Koščec i istaknuo kako to djeluje oslobađajuće na njega, razvezuje mu ruke i tjera strahove zajedno s porivima za cenzurom. Tragajući za pozitivnim aspektima trenutačne situacije kaže da na ruševinama interesa za književnost treba sagraditi nešto novo.
"Literatura je samo jedan proces koji će završiti kao što je i započeo", nadovezao se Popović. "Ona ne bi trebala biti utjeha za stvarnost. Utjehu treba pretvoriti u oružje, treba natjerati ljude da se suoče sa stvarnošću. Zaboravili smo gdje živimo i kako živimo."
Izazivanje reakcije, prelijevanje energije, širenje... sve su to ciljevi aktivističkih tema u književnosti. Književnici ne bježe od odgovornosti koju imaju prema čitateljima, upravo iz tih razloga su nastale knjige. Politiziranjem literature se ne isključuje literarnost, ali se uključuje veći stupanj čitateljske odgovornosti. Takve teme, zaključak je i ove tribine, trebale bi vratiti književnost publici i publiku književnosti.
Leonila Marač
***
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove i Booksine novinarske školice koja se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon.
Kulturpunktova i Booksina novinarska školica dio je projekta 'Prostori govora' kojeg partnerski provode organizacije Kurziv i Kulturtreger.
