PJESMA NOVINARA
Ja proklinjem svirku poganih rotacija
i pisku crnih strahotnih makina
što Apsurd naših dana ko mlinovi melju
i ludu poju pjesan, krvavu i velju,
pjesan groznih neprovidnih tmina.
Ja proklinjem svirku poganih rotacija
i pisku crnih strahotnih makina
što poju o laži bogova i nacija,
o borbi u kojoj pobjeđuju nitkov,
glupan i senzacija.
O, proklete laži neba i domovine,
kad mudrac šuti, a laju novine
na čijoj bjelini satkanoj od prnja
moja duša plače
ovjenčana krunom bolova i trnja.
Ja proklinjem svirku poganih rotacija
i pisku crnih strahotnih makina
što Apsurd naših dana ko mlinovi melju
i ludu poju pjesan, krvavu i velju,
pjesan sredovječnu, pjesan groznih tmina,
ja proklinjem svirku strahotnih makina.
(Miroslav Krleža: 'Pjesma novinara')
Iskustvo nas uči kako bismo se za vlastito dobro valjali kloniti petljanja u ono što se naziva 'aktualnost', a što je isključivo konstrukt onog najgoreg što može iznjedriti hrvatsko novinarstvo. No, ne možemo izdržati a da ne kažemo nekoliko riječi o umjetno kreiranoj 'aferi' vezanoj uz pitanja na maturi iz hrvatskog jezika i književnosti.
Čitava histerija koja je nastala posljednjih nekoliko dana, konkretno od petka, a u čemu je prednjačio bastion hrvatskog novinarstva, EPH-ov borbeni stroj zvan Jutarnji list, još jednom je ukazala na svu bijedu hrvatskog novinarstva.
Svake godine 'zabrinuta javnost' suočena je s nekim novim skandalom, a Večernji i Jutarnji prednjače u otkrivanju skandaloznih informacija, a sve dakako u ime 'zabrinutih građana' i 'zgrožene javnosti'.
Sjetimo se epopeje Jutarnjeg s navodnim 'štakornjacima' na Cvjetnom trgu u Zagrebu kad je trebalo nekako pridobiti dio 'javnosti' na stranu Tome Horvatinčića, ili one tragikomične 'fronte protiv pedera' koju je otvorio Večernji kad je netko uslikao ispred katedrale na Hvaru nekog jadnog čovjeka bez potkošulje, nakon čega je uslijedio niz tekstova, kako ju je nazvao Viktor Ivančić, 'Sestre Aurelije' u kojima se ta novinarka zgražala nad činjenicom da se hvarskom rivom, i to 'ispred Katedrale', šeću homoseksualci bez majica. Styrijin Večernji je o tom strašnom problemu izvještavao punih tjedan dana. Baš kao što sad Jutarnji tjera priču o 'zgroženoj javnosti' koja nariče nad sudbinom jadnih maturanata kojima su zlikovci što su sastavljali pitanja za maturu zagorčali život tutnuvši im pred pametne glavice tekstove Petra Hektorovića i Tina Ujevića, nakon čega su ovi jadni morali odgovoriti na dva tri pitanja vezana uz tekst. A posebno je zanimljiv diskurs kojim vrli novinari Jutarnjeg pišu o ljudima koji su sastavljali pitanja za maturu. Ovako izgleda novinarstvo iz autorske radionice novinara Jutarnjeg, nekog Gorana Penića, koji je, onakav sretan što mu je urednik dao važan zadatak i oboružan velikim novinarskim samopouzdanjem, odlučio pola teksta posvetiti svom susretu s namrgođenom zaštitarkom u zgradi Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja:
S članovima Stručne radne skupine iz hrvatskog jezika koji su sastavljali ispit državne mature, zbog kojeg su se mnogi maturanti pobunili tvrdeći da je pretežak, sastao sam se u petak. Na porti me dočekala namrgođena zaštitarka kojoj nisam uspio ni objasniti zašto sam tu, a ona je već bila spremna izbaciti me iz zgrade Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Srećom, voditelj radne skupine prof. Davor Tanocki brzo je došao po mene, inače ne znam kako bi to završilo.
Osobna za kafić
- Idemo sjesti u kafić preko puta jer ne smijemo biti u zgradi - upozorio me prof. Tanocki.
- Dajte mi vašu osobnu - ponovno je zapovijedala opasna zaštitarka.
- Ali, idemo na kavu - objašnjavao je strpljivo Tanocki dok sam ja sa strane umirao od smijeha.
- Ne treba vam valjda osobna i za kafić?
Sad je već i njemu bila smiješna stroga zaštitarka...
Ovom epizodom je očito čitateljima trebalo ukazati na to kakvi su strašni zlikovci ti ljudi koji u tamnim komorama pripremaju pitanja školarcima. Oni uz grozomoran ludoznanstvenički smijeh, poput vještice u bajci koja sprema otrov Snjeguljici čarobiraju strašna pitanja jadnoj djeci.
Ovakvo novinarstvo podsjeća nas na epizodu iz genijalne serije Wire, koja nam je u svojoj posljednjoj sezoni donijela priču o novinama u Baltimore Sunu i odvratnom i ljigavom karakteru, novinaru Scottu Templetonu. Riječ je o liku čija ambicija višestruko nadmašuje njegov profesionalni integritet i poštenje kojih posljednji tragovi postepeno nestaju kako mu kreiranje nepostojeće priče donosi sve veću čitanost i priznanje nadređenih. Kao što su mnogi koji su gledali Wire (baš kao što je to učinio i Jurica Pavičić u svojoj kolumni) u gradonačelniku Baltimorea Carcettiju vidjeli daleki odraz našeg sadašnjeg premijera Zorana Milanovića, tako se i u liku Scotta Templetona mogao vidjeti paradigmatski primjer novinara u Hrvatskoj. A svatko tko je ikad radio u novinskoj redakciji zna da su one prepune raznih templetona, baš kao što zna da je lik novinara starog kova, urednika Gusa Haynesa, koji profesionalni integritet stavlja na prvo mjesto, primjer vrste u izumiranju, urednik-relikt prošlosti, hodajući fosil na kakvog se još eventualno može naići u ponekoj redakciji u kasnim noćnim satima (budući da je stavljen za urednika posljednjeg izdanja, da ne bi smetao) kako po treći put čita tekst s 14. stranice jer mu se struktura članka ne čini zadovoljavajućom.
No toga danas nema. Nećemo biti sasvim naivni i govoriti kako novinarstvo odlazi k vragu. Jer, kvragu, ono je oduvijek u đavoljem toplom krilu. Pa, ipak, nekako je posebno degutantno gledati kako se u čitavu priču upliću djeca, mladi ljudi koji bi trebali predstavljati nekakvu budućnost. Nivo obrazovanja ne pada, a to je valjda jasno svakom pametnom, zbog 'teških' (i tu su navodnici zaista važni) pitanja na maturi, već zbog podilaženja idiotizmu i najnižim strastima.
No, možda je savršeno nepotrebno previše pričati o tome u zemlji u kojoj učitelji u školama imaju mnogo manje plaće od ljudi koji o njima s prezirom pišu u novinama. Dakako, bilo bi potpuno pogrešno za sve optužiti novine i novinare. Problem je u odnosu društva prema znanju, tog istog društva koje posljednje desetljeće trubi o nečemu zvanom 'društvo znanja', što je najgora zamisliva floskula, dok se istovremeno prema ljudima koji bi trebali prenositi znanje odnosne s maksimalnim mogućim prezirom. To je onaj prezir o kojem u svojoj klnjizi Doba apsurdnosti piše Michael Foley, koji kaže kako današnji čovjek za neuspjeh nikad neće okriviti samoga sebe već nekog drugog. Jer današnji čovjek, bio on roditelj ili učenik, ili, zašto ne, novinar, osjeća da mu je društvo nešto dužno, da je on bogomdan i da zaslužuje da mu se dešavaju dobre stvari - da se drugi ljudi zaljube u njih, da dobiju povišicu, peticu i općenito da ih se gleda kao da su jedinstveni i nezamjenjivi. Današnji ljudi osjećaju se kao da im svi nešto duguju. I zato se naše društvo, baš kao u filmu Mikea Judgea Idiocracy, ne baš uspjeloj američkoj komediji, pretvara u običnu idiokraciju. Sa ili bez T, svejedno. Živimo u društvu bez lijepe budućnosti, i to ne zato što će poneki ljenivac pasti na maturi iz hrvatskog.
Neven Svilar
