Za ozbiljna pisca čitanje je od esencijalne važnosti. Možda će se učiniti apsurdnim, ali čitanje je važnije čak i od samog pisanja. Damjan koji sebe doživljava kao smrtno ozbiljna pisca, ne pušta knjigu iz ruku. Posao redara u KK Booksa nije se pokazao pretjerano zahtjevnim. Shvativši da mu između dva uredovanja na klupicama ostaje dovoljno vremena, Damjan se poput terijera bacao na prvo štivo koje bi mu palo pod ruku.
Kad bi knjiga bila dosadna, a to se događa češće nego bi što bi čovjek pretpostavljao, Damjan bi nesretno uzdahnuo i svejedno nastavljao čitati tu smaračku knjigu. Što bi ona bivala dosadnija – to ju je redar sporije čitao i tako gubio vrijeme. Misli bi mu poput kozlića odlutale, pa se i po nekoliko puta morao vraćati na svirepo dosadne pasuse.
Vidjevši njegove patnje, jednog dana pristupi mu čuveni urednik koji je na susjednoj klupici ispijao čaj i brzinom munje prolazio kroz jedan nevrijedan rukopis križajući crvenim flomasterom cijele stranice.
"Gospodine redaru", obrati mu se.
"Izvolite, kako mogu pomoći?", Damjan će.
"Heh, nikako, ali predmnijevam da bih ja mogao vama pomoći. Ta knjiga koju čitate, zanimljivo nešto, ili…?"
"Iskreno, ne baš."
"Tako sam i mislio, već petnaest minuta prevrćete tu jednu stranicu simo-tamo kao da je hladan burek ili uveo cvijetak."
"Istina", tužno će redar.
"Pa zašto onda i dalje ustrajavate na čitanju, dobri čovječe, zašto?"
"Ne znam ni sam."
"Ne smijete to činiti, dosadna literatura može katkad izazvati čak i lakše unutarnje krvarenje. Amo s tom knjigom, pokazat ću vam par trikova uz pomoću kojih možete pročitati i do 300 knjiga na godinu. Dobro, zamislimo da je ovo smeće od romana rukopis koji nam je tek pristigao na stol. Jedan od mnogih koji nam stižu. U redu?"
"U redu", živahno će Damjan.
Taj čudni svat, inače vraški poznat urednik s ogromnim iskustvom, uze knjigu i ne otvarajući je, zadrža je tako između dlanova nekoliko trenutaka.
"Hmmmmm… zadah čemera dopire iz ovog rukopisa. Već iz samog naslova ćuti se nekakva vlaga koja nam ulazi u kosti i širi nespokoj. Da vidimo… početak nam ne govori ništa, preskočimo onda ovaj beskorisni uvod… taaa-ko…", čovjek onim istim crvenim flomasterom iskriža prvih 15-16 stranica.
"Nema tu života, pronađimo ga negdje, ah, evo nešto malo dijaloga… loše, loše, nikaj… tražimo naznake života, idemo na duboko sondiranje, probijamo se prema središnjem dijelu, prizori iz djetinjstva, dosada poprima nove, neslućene oblike, zgušnjava se i pretvara u sige. Sad se još nadamo da je ovo toliko loše da bi u jednom trenutku moglo postati dobro, ali ništa od toga, vidite ova raspuknuća, vrijedni redaru, vidite, ovdje je došlo do erozije i sad rukopis prelazi u nemuštu fragmentaciju što u konačnici rezultira gangrenom. Priča se urušava i rasipa prema kraju koji nas ne zanima. Šlus!"
Urednik zatvori knjigu i spretnim je pokretom baci u obližnju kantu za smeće.
"Mladiću, zapamtite", reče mu već na odlasku, "nema te knjige, dobre ili loše, koju ne bi mogli pročitati unutar jednog do dva dana. Od, primjerice, 300 stranica – iscijedit ćemo 30, najviše 45 bitnih. Sve ostalo je hrskavica, vezivno tkivo, preko toga samo preletite kao bespilotna letjelica iznad jalove vrištine."
"Ali, ali…", započe Damjan.
"Nema tu nikakvog 'ali', dragoviću, život prođe kao sanak, okreneš se dvaput oko sebe i eno te već sparušenog, nemoćnog na samrtnoj postelji. Gdje bi stigli kad bi čitali baš svaku riječ koju je netko napisao, ne baš daleko. Čitajte s razumijevanjem, bez ikakve grižnje savjesti. Zum-zum-zum, gotovo, otkrio sam vam tajnu čitanja svakog pravog urednika. To je, dakle, ono što uistinu zovemo čitanje s razumijevanjem – odvojite žito od kukolja. Nema na čemu, žurim dalje."
Damjan je još dugo i s neskrivenim divljenjem gledao za tim neobičnim tipom.
foto: wikimedia
