Fotografija: Jelena Topčić
Prošlost, koja se u većini slučajeva svima čini ljepšom i romantičnijom od sadašnjosti, nije uvijek bila blagonaklona prema književnicima s pretenzijama prema istom spolu. I djeca na grani znaju zašto je Oscar Wilde sjedio u Readingu i što su to skrivili Rimbaud i Verlaine, no dobra stvar je da su ista ta djeca danas bombardirana s gay kulturom – televizija, internet i liberalizacija medija čine svoje - pa se oko nečije spolne opredijeljenosti malo tko uzrujava.
U skladu s liberalnijim strujanjima i trendovima, da ne kažemo pomodarstvom, gay književnost i književnost gay književnika (tu radimo razliku čisto da se zna da postoji), koje su oduvijek razuzdano plesale na marginama književnosti, sad su čak i in. Od 2004. kad je Bookera osvojila knjiga Allana Hollinghursta Linija ljepote, čiji je glavni lik gay mladić koji odrasta u tačerovskoj Britaniji, gay je okej i u književnosti, pa ne iznenađuje da je čak i money makerica J.K. Rowling naknadno outala jednog svog lika. Ravnatelj Hogwartsa Albus Dumbledore, the father figure čitavog serijala i čovjek kojem se Harry Potter okreće kad je u nevolji, odjednom je tetkica i to u kompliciranim love and hate odnosima s 'protivnikom' Grindelwaldom.
Kod nas je situacija sa gay književnošću poslovično smiješna. Na tom polju kaskamo svjetlosne godine. Domaća punokrvna gay književnost započinje 2006. Draženom Ilinčićem i Berlinskim ručnikom (Profil), romanom inspiriranim Staklencem Uroša Filipovića, prvim srpskim gay romanom, u Hrvatskoj objavljenim pod okriljem gay izdavačke kuće Queer Zagreb, koja je ranije izdala i prve gay zbirke – Poqueerene priče i Queer bajke. Koliko me pamćenje služi, medijska halabuka oko Berlinskog ručnika trajala je koliko i svaka druga, do nove vijesti, no ipak se dobro prodavao, posebno među ne-gay populacijom.
Dvije godine nakon Berlinera, pojavljuje se i drugi hrvatski all-gay roman. Na mom Ikea kauču Luke Marića ispovjedno je štivo 34-godišnjeg homoseksualca iz Istre, koje će, na žalost, ostati upamćeno samo po historijskom značaju.
Dakle, naša se gay produkcija za sad još uvijek ne može nazvati tradicijom, no stvari se ubrzano razvijaju. Po separeima se šuška da će krajem godine Queer Zagreb izdati prvu autorsku zbirku priča gay tematike pod nazivom Destruktivna kritika. Njezin je autor LGBTIQ aktivist, član Organizacijskog odbora Zagreb Pridea, stojediničin kulturni novinar i ponosni član ekipe Crème de la crème na Booksinom kvizu Gordan Duhaček, mladi (1980.) Sarajlija koji se nakon što je upoznao noćni život Županje, Tuzle i Beča odlučio skrasiti u Zagrebu.
S Duhačekom, kojeg smatramo autoritetom na polju gay književnosti, porazgovarali smo o upravo završenom Prideu, zbirci koju sprema, gay književnosti u nas i šire...
Zagreb Pride 2008. - spot
Ne bi bilo u redu da istaknutog organizatora povorke u duginim bojama ne priupitamo je li zadovoljan s time kako je prošao ovogodišnji Pride. Dakle, jesi li?
Zadovoljan, a nakon Pridea i konačno zadovoljen. Što se same Povorke ponosa tiče, ovogodišnja je bila najduža, najljepša i najbrojnija, s oko 400 sudionika i sudionica. Također treba spomenuti da je ove godine na Pride došlo mnogo novih, mladih ljudi, koji za razliku od starijih generacija imaju normalan i opušten stav u vezi svojeg pederluka, te su spremni boriti se za svoja prava, a i podržati dobar rad LGBTIQ aktivista. Ja sam se inače mnogo više bavio događajima pred Pride, kao što je premijera prvog Pride spota u Booksi, na kojoj je bila jednaka gužva kao što je bila i na najposjećenijim kvizovima. Još veći uspjeh su bile 'Mame u Mami', gdje su po prvi puta roditelji LGBTIQ osoba govorili o svojoj djeci, problemima s kojima se susreću u okolini, ali ponajviše o prihvaćanju različitosti, te ljubavi i ponosu koje osjećaju prema svojim hrabrim potomcima. Primjetio sam na kraju svega da sam čak i postao donekle omiljeniji među širokim zagrebačkim pederskim masama (dakle, njih petstotinjak), što me pomalo i zabrinjava, jer meni oni i dalje većinom idu na kurac, i to ne na način na koji bih možda želio.
U svjetlu spota koji ste upravo napravili, a kojem je cilj ukazati na to da gayevi jednom za svagda moraju izaći iz ormara, izdvoji nam roman za kojeg smatraš da bi ga trebali pročitati svi koji su još uvijek 'in the closet'.
Snimanje tog spota odličan je praktični primjer snage zajedništva, ovogodišnje teme Pridea, jer njegovo nastajanje je, ispred ili iza kamere, pomoglo oko 25 pripadnika LGBTIQ zajednice, od kojih su neki out, a neki ne, neki su heteroseksualci, a neki pederi, ali smo svi radili zajedno. Ipak, najvažniji u svemu bio je autor spota poznati pripadnik naše zajednice Viktor Zahtila (koji ga je osmislio, snimio, režirao, te montirao), čiju je početnu ideju Organizacijski odbor Zagreb Pridea jednoglasno podržao i produkcijski stao iza nje, a konačnim rezultatom svi su, bez pretjerivanja, oduševljeni. Što se pak romana za ormaruše (unutar LGBTIQ zajednice prigodno pogrdni naziv za pedere koji nisu out) tiče, mogu preporučiti Giovannijevu sobu Jamesa Baldwina, koja se danas, oko pola stoljeća od pojavljivanja, može općenito činiti pomalo zastarjelom, ali za nivo osviještenosti hrvatskih pedera to je prava knjiga. Za one s teorijskim inklinacijama spomenuo bih i Notes On Camp Susan Sontag, esej koji je meni otvorio vrata kada je riječ o gay kulturi i estetici. Onda je došla Camille Paglia i njena Seksualna lica, koja su spomenuta vrata i cijelu zgradu, kvart, grad, državu, kontinent raznijela u zrak i cijeli heteropatrijarhalni svijet u kojem živimo okrenule naglavce. I hvala joj za to.
U svjetskoj književnoj produkciji gay romani su postali žanr i to eksplicitne tematike, te se iz komercijalnih razloga najvećim dijelom vrte oko pornografskih detalja (poput Loaded Christosa Tsiolkasa), no u moru naslova koji tematiziraju gay ljubav postoje i oni koji dublje istražuju upravo emocije iza gay odnosa te socijalne implikacije homoseksualne ljubavi i kao takvi sjajna su obrana od homofobnih misli. Meni, od ovih aktualnijih, na pamet padaju Brokeback Mountain Annie Proulx i Flesh And Blood Michaela Cunninghama. Koju bi knjigu ti preporučio kao lijek za homofobiju?
Bibliju, za početak. Nakon dirljive ljubavne priče o Davidu i Jonatanu ne znam tko bi mogao ostati homofob, osim onih koji doista žive držeći se Levitskog zakonika, ali mislim da čak i Ratzinger jede plodove mora, što je u istom Zakoniku proglašeno jednakom strahotom kao i analni seks dva muškarca. Od Cunninghama dojmljiv je i Dom na kraju svijeta, ali zapravo nema te knjige koja može izliječiti homofobiju. Tu prvo pomaže zdrav razum i minimum ispravnih informacija, a ako njega nema onda psihoterapija, ali ne kod Vladimira Grudena. Da vrhunska književnost liječi homofobiju, onda je sigurno ne bi bilo više od, primjerice, pojave romana Hadrijanovi memoari Margurite Yourcenar ili Lud za Vincentom Hervea Guiberta ili, stoljeće prije, od pojave Oscara Wildea. Ili, da se vratim na početak, dva milenija prije, dakle od pojave Biblije.
Nedavno su Hrvati dobili i svoj drugi gay roman. Na mom Ikea kauču, debut Luke Marića slijedi put koji je utabao Dražen Ilinčić. S obzirom na tvoj novinarski i aktivistički background pretpostavljamo da si oba pročitao. Kakvo je tvoje viđenje tih romana? U čemu vidiš njihovu glavnu vrijednost - u činjenici da je riječ o pionirskim pothvatima, u tome što krutu domaću javnost privikavaju na seksualne eskapade gay zajednice (Ilinčić u svom romanu pojebe omanju vojsku) ili naprosto u kvaliteti teksta?
Do sada sam spomenuo mnoge velike pederske pisce i njihove velike romane, pa kad u to društvo stavimo ova dva spomenuta, ispade da su samo u Hrvata pederi lišeni literarnog talenta. Super je stvar što su se pojavili Berlinski ručnik i sada Na mom Ikea kauču, ali neka se topla braća Ilinčić i Marić ne uvrijede, ta djela imaju prvenstveno kulturološku vrijednost. Nije to neka strašno loša književnost, posebice Ilinčićev, ali ni jedan me nije ostavio bez daha ili posebno inspirirao, a ne bih rekao da je i ikoga drugoga. Jednostavno, penisi poput bobi-štapića, kakve se spominje u Berlinskom ručniku, ni u stvarnosti ne oduzimaju dah, a o pisanoj riječi da i ne govorim. Najbolje domaće izdanje koje se tiče domaćih pedera neupitno je Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, koju je izdao Queer Zagreb.
A kad smo već kod domaće homoseksualistike, reci nam kako objašnjavaš činjenicu da smo dogurali do sredine 2008., a u Hrvatskoj imamo tek dva all-gay romana?
Prvi je razlog to što su četnici ubili Ivana Gorana Kovačića, koji bi, da je bilo vremena, možda svoj veliki talent posvetio opjevavajući i druge vrste mračnih, prljavih rupa, a ne samo ustaške jame smrti. Drugi su svi ostali hrvatski pisci, od Krleže pa do danas, koji još nisu kako treba apsolvirali normalne ženske likove, a kamoli da su stigli do pedera. Uostalom, nije potrebno biti peder kako bi se dobro pisalo o pederima, čega je najbolji primjer Michael Chabon i njegovi romani Zlatni dečki i Čudesne avanture Kavaliera i Claya. Malo je tužno gledati hrvatsku književnost prošlog stoljeća, u kojoj su se ispisale stotine tisuća stranica o svemu i svačemu, ponajviše o seljacima svih vrsta, a u svemu tome nema ni jednog jedinog pedera. S druge strane, u društvu dide Vidurine i njegovih opanaka ili Ðuke Begovića ne bi se ni jedan pristojan peder htio naći, tako da se nemam pravo žaliti. Do 3008. stvari će sigurno biti bolje, pa me onda opet pitaj.
I šećer na kraju, reci nam štogod o Destruktivnoj kritici.
To će biti, ako me nitko ne pretekne, treća kulturološki važna pederska knjiga hrvatske književnosti. Riječ je o zbirci priča koju sam pisao 22 do 24 godine i bavi se seksom, drogom i electroclashom, dakle stvarima kojima sam posvećivao svoje vrijeme u Beču, uz studiranje naravno. Nakladnik je već spomenuti Queer Zagreb, a knjiga izlazi pred kraj godine. Kad danas, s 28 godina, sve to čitam imam potrebu promijeniti tisuću stvari, ali mi se čini da bih onda promijenio i bit cijele stvari. Destruktivna kritika je, iako formalno zbirka priča, svojevrsni bildungsroman jednog mladog pedera, u kojem nema drame oko prihvaćanja sebe ili sličnih gluposti, nego se drami, jer jebeš pedera koji to ne čini, zbog svega i svačega. Najvažnije u vezi Destruktivne kritike čini mi se stav koji se iz nje može iščitati, bar se nadam, a to je da nema ispričavanja za činjenicu što sam peder. Čak štoviše, ništa drugo ne bih nikada želio biti.
Marija Mladina
