Simpatični čičica koji je ispijao pivo i pušio cigaretu za cigaretom pred vratima makarske Bookare, idejni je tvorac Magičnog Vjetra - indijanskog šamana, borca za pravdu i novog junaka iz Bonellijeve ergele. U intervjuu za Booksu Gianfranco Manfredi progovara o nastanku stripa, cenzuri i još pokojoj sitnici. Zahvaljujući pomoći Andreja Cvitaša pred vama je makarska ćakula o stripu, konjima i smislu života...
Gospodine Manfredi, počinjemo s pomalo standardnim pitanjem - kako je nastao Magični Vjetar?
Kad sam prestao raditi na filmu, u Italiji su se prestali snimati spaghetti westerni leoneovskog tipa. U novim westernima nije bilo Indijanaca, likovi su bili bijelci i čitava klasična struktura westerna bila je narušena. Kad sam počeo raditi stripove, htio sam prikazati Divlji zapad kroz oči Indijanca. Preda mnom je bilo jedno novo iskustvo, novi izazov i smatram da sam uspio u njemu.
Na stranicama Magičnog vjetra uvodite pomalo neobičan postupak. Prije svake epizode nailazimo na tekst koji pobliže objašnjava indijansku mitologiju, vjerovanja i običaje, činjenice s američke granice, priče iz divljine i mnoge druge tekstove koji imaju funkciju da čitatelja podrobnije uvedu u atmosferu stripa. Gdje ste pronalazili građu za ove uvodnike?
Glavni izvor bile su dvije knjige s početka dvadesetoga stoljeća, nedavno izašle u Italiji, a koje je napisao izvjesni Walker. Taj je autor zapisivao svoje razgovore s indijanskim šamanima, no s obzirom na to da im je plaćao da bi uopće razgovarali s njim, pitanje je koliko su te priče vjerodostojne. U novije vrijeme internet mi je uvelike olakšao posao, zbog toga što mnoga plemena i sama imaju svoje stranice na kojima nude informacije o plemenu, o svojoj kulturi i životu, time na neki način predstavljajući dio svoje religije. Međutim, stvar je složena zbog toga što one najtajnije obrede koji se prenose usmenom predajom s koljena na koljeno Indijanci ne otkrivaju nikome i ni pod koju cijenu. Ono što je prikazano u mojim stripovima, ono je što su sami Indijanci htjeli da znamo. Razlog zbog kojeg Indijanci ne žele da se zna za njihove najdublje tajne leži djelomice u prirodi zapadnoga čovjeka. Dok će zapadnjak nesumnjivo u pričama vidjeti ništa više doli legende, za Indijance te legende predstavljaju istinu. Američki pisac Hillerman koji je pisao priče o Divljem zapadu, od kojih je većina bila smještena u rezervatima Navajosa, napisao je priču o skinwalkerima - nekoj vrsti indijanskih vukodlaka. Od te je knjige prošlo dosta vremena, a prošle je godine prema priči snimljen i film. Samo pleme Navajosa bilo je strašno ogorčeno time smatrajući to zadiranjem u svoju intimu, u svoja najdublja vjerovanja, smatrajući kako ta priča uopće ne bi smjela biti prikazana zbog toga što su npr. 1878. oni sami pobili četrdeset svojih vračeva pod optužbom da su skinwalkeri. To dovoljno pokazuje njihovu ozbiljnost pristupa tom problemu ne smatrajući tu priču običnom bajkom, već stvarnošću. Pred zakonom je taj pokolj ostao nekažnjen zbog toga što su oni već tad imali autonomiju unutar rezervata i američka vlada nije mogla učiniti ništa protiv toga.
Nove generacije odrastaju. One ne poznaju Johna Forda, Garyja Coopera, Johna Waynea pa ni Sergija Leonea. Iz vaše scenarističke perspektive - postoji li budućnost westerna kao žanra i kakve su modifikacije nužne da bi on opstao?
Najveći je problem što današnje generacije odrastaju u velikim gradovima i one, jednostavno kazano, nisu bliske s prirodom. Recimo, u starim westernima životinje, npr. konji, bili su likovi jednakopravni glavnim junacima, a i sami ljudi bili su strašno povezani s prirodom odnosno bili su u interakciji s okolišem koji je bio prikazan u filmovima. Danas svi gradovi sliče jedni na druge, puno se filmova odvija unutar jedne kuće, jedne prostorije i osjeća se zamjetan nedostatak prirode. Nemoguće je ljudima koji danas eventualno imaju psa ili mačku predočiti taj ugođaj - tu poeziju Divljeg zapada. Jedini izlaz koji ja vidim, koji je jako spor u Europi dok je u Americi nešto prisutniji, jest migracija stanovništva iz centra gradova u sela. Prije četiri godine, kao i mnogi ljudi iz moje generacije, preselio sam se iz Milana u planinsko područje. Mnogi ljudi iz moje generacije okreću se ovakvim stvarima, recimo uzgajanju konja, poljoprivredi, seoskom turizmu i sličnome. Današnja djeca, odrasla u centru gradova, nisu vidjela čak ni kravu, a kamoli konja, osim možda na televiziji ili u crtanom filmu. Jedino ovakav povratak omogućuje da se donekle doživi ugođaj westerna. Internet je s jedne strane otvorio prozor prema svijetu, dok je s druge ograničio ljude na vlastita četiri zida lišavajući ih na taj način brojnih iskustava, pa tako i iskustva prirode.
Na uvodnoj ste tribini govorili o cenzuri prisutnoj unutar izdavačke kuće Sergio Bonelli (talijansko strip izdavaštvo ne poznaje nešto poput američkog Comics Code Authorityja, odnosno sve junake koji izlaze pod Bonellijevom etiketom mora odobriti sam Bonelli - što u praksi znači dokidanje određenog dijela autorskih sloboda, op.a.). Koliko se, u tom smislu, razlikuju Magični Vjetar kao završni proizvod i kao početna ideja?
Najveći je problem današnjice taj što živimo u najcenzuriranijem dobu u povijesti. Ono što je apsurdno i besmisleno način je na koji ta cenzura funkcionira. Nema cenzure iz političkih ili ideoloških razloga, već cenzuru nameće tržište. Tržište prisiljava autore da sami sebe cenzuriraju zbog toga što je bilo koja interesna grupa, (pripadnici bilo koje vjere, recimo islama ili katoličanstva) u slučaju da se napiše išta što bi se kosilo s njihovim pogledima spremna protestirati i tužiti autore i izdavačku kuću. Na primjeru stripa - Tex više ne puši. Teško je napisati Texa, odnosno Divlji zapad bez cigareta, bez viskija, bez prostitutki u salunima itd... Međutim, javila se udruga roditelja koja je strašno gnjavila Bonellija govoreći kako Tex s tim svojim frajerskim pristupom s cigaretom navodi djecu na pušenje. Premda je Bonelli zbog toga bio strašno bijesan, da bi izbjegao probleme i pad prodaje morao je izbaciti Texu cigaretu iz usta. Moji kolege i ja prisiljeni smo sami sebe cenzurirati upravo zbog tih tržišnih razloga. Kad bih radio u neku ruku provokativno djelo, tržišno govoreći, radio bih ga za ciljanu publiku, što zapravo znači da gubim masu koja se traži kod Bonellija. Tužno je što, ne samo u stripu već i općenito, danas umjetnost funkcionira na sljedeći način: što si jednoličniji, bezazleniji i što više nalikuješ na ostale, to bolje prolaziš. Veliki dio strip autora odustaje zbog stripa upravo iz ovih razloga - ta nevidljiva cenzura uništava im svaki žar za radom.
Ako se zbog stripa diže tolika panika, znači li to da je strip kao medij još uvijek popularan i utjecajan u Italiji?
Frustrira me to što mi se čini kako je bilo kakav oblik kulturnog djelovanja spor i besmislen. Može se pisati o pozitivnim vrijednostima i svemu tome. Neki su se američki filmovi zalagali za ukinuće smrtne kazne no ništa se nije napravilo sve dok se nisu javile grupacije poput Amnesty Internationala koje su izvršile dovoljno snažan pritisak - dakle, dok se 'više sfere' nisu uključile ništa se konkretno nije napravilo. Ljudi vole čitati stripove, čitati o pozitivnim vrijednostima i svemu tome, npr. Tex je prijatelj Navaja itd., ali jednom kad ga pročitaju, tad ga odlože i za pola sata prebiju ženu i djecu ili nešto slično. Kod nas se u Italiji u tom pogledu dešavaju jako ružne stvari, te ponekad imam osjećaj da se nalazim u Alabami. Pedesetih su godina maltretirali crnce, dok se kod nas, prije tjedan-dva, našlo par idiota koji su spalili do temelja dva cijela romska naselja. Kultura mi se sve više čini jednim besmislenim poslom koji ne pomaže nikome i to me jako frustrira.
Mislite li raditi Magičnog Vjetra kao beskrajni serijal ili postoji priča koju želite ispričati nakon koje ćete taj strip spremiti u ladicu?
Još uvijek ne mislim završiti serijal, no sasvim sigurno ću ga jednoga dana zaokružiti. Prošlo je vrijeme ongoing serijala od nekoliko stotina brojeva. U posljednje se vrijeme kod Bonellija rade mini-serijali od dvanaest, četrnaest brojeva zaokruženi unaprijed. Ne želim da mi se dogodi ono što se dogodilo Kenu Parkeru. Mnogi su čitatelji ostali razočarani zbog toga što je Ken Parker konstantno bio na izvanrednom nivou, a kada je autorima ponestalo ideja tada je na brzinu završen tako da je ostalo mnogo praznih, nerazjašnjenih mjesta. Ne želim da se to dogodi Magičnom Vjetru pa ovih dana već pišem epizode za 2010. godinu. Jednoga dana ću definitivno sve te priče povezati i napraviti zaokruženu cjelinu koja će ipak ostavljati prostora za eventualna nadovezivanja i nadogradnje. Kakav god kraj bio, ni Magični Vjetar ni njegov najbolji prijatelj Poe neće poginuti.
Poe, novinar, alkoholičar i lutalica, očiti je hommage Edgaru Allanu Poeu. Kako je ovaj završio u western stripu?
Kao klincu, Poe mi je bio najdraži autor - gutao sam njegove pripovijetke. Poe je vjerojatno jedini autor iz devetnaestog stoljeća čije pripovijetke klinci i danas čitaju. Nisu više zanimljivi ni Dumas sa svojim mušketirima, ni Victor Hugo ni mnogi drugi. Jedini koji je preživio, zbog svoje svevremenosti, jest Poe. Zašto je Poe u stripu? Htio sam spojiti američki istok i Divlji zapad. Poe se nije smatrao američkim, već svjetskim piscem i često je polemizirao sa Jamesom Fenimoreom Cooperom koji je inzistirao na svojim, dakako američkim, pričama s granice. Zbog toga što se nije htio vezivati isključivo uz američku književnost, Poe nije zadirao u indijanske mitove i legende. Postavljajući Magičnog Vjetra i Poea jednog uz drugog, kao prijatelje, htio sam pokazati kako je riječ o istom kulturnom krugu. I Zapad i Istok spajaju se u jedinstveni korpus američke kulture koja se u stvarnosti više isprepliće nego što to mi, daleki Europljani, možemo prosuditi. Dok mi volimo stvari promatrati crnima i bijelima, u Americi sve to nalikuje na jedno veliko sivilo.
Nakon što je prošao novinarsku torturu, Manfredi je mirne savjesti otišao po tko zna koje pivo, a ja sam, više nego ikad, bio uvjeren kako je Magični Vjetar u dobrim rukama, i kako budućnost može donijeti samo dobre vijesti.
Matko Vladanović
