U Booksi je jučer gostovao jedan od najpopularnijih čeških suvremenih pisaca koji je do sad objavio dvadesetak djela, dobar dio kojih je preveden na hrvatski. Zbog svog najnovijeg prijevoda, knjige Anđeli naši svagdašnji u izdanju Profila Michal Viewegh je ponovno posjetio Hrvatsku.
Do sad ste objavili toliki broj knjiga, pa se čini da lako i brzo pišete. Je li to istina ili se morate tjerati, smišljati načine da se nagovorite sjesti za kompjuter?
Imam hipoteku na kuću još 20 godina, to mi je dovoljna motivacija. Slobodnjak sam već petnaestak godina i moram nekako iskoristiti svo to slobodno vrijeme. Šalu na stranu, ja se iskreno veselim pisanju. Nije da se želim uspoređivati s Woodyjem Allenom, ali on, recimo, objavljuje jedan film godišnje... I nema hipoteku.
Kad ste se pojavili na književnoj sceni, izazvali ste veliku buru interesa, kako kritičarskog tako i čitateljskog. U međuvremenu su se stvari malo promijenile, kritičari su vam postali neskloni, a publika vas čini se još više voli. Kako to komentirate i što mislite o književnoj kritici i književnim nagradama?
Prije dvije sam godine donio životnu odluku da više neću komentirati književnu kritiku. Kako sam čist već dvije godine ne želim to sad kvariti. Nakon objavljivanja Sjajnih zeznutih godina postao sam jako popularan i to je raslo po principu snježne grude. Veliki dio svoje popularnosti dugujem novinarima koji se nisu obazirali na druge autore, nego su se bavili samo sa mnom. Poslije Sjajnih zeznutih godina, češka mi je kritika iz nekog razloga okrenula leđa. Danas je slučaj da vani (pa i u Hrvatskoj) dobivam bolje kritike nego doma. Ne bih to sad želio ureknuti, ali i češki su kritičari polako počeli shvaćati da netko tko ozbiljno piše o smrti i prolaznosti, o čemu govori moje najnovije djelo, ipak nije populistički autor.
Humor i ironija su karakteristike vašeg stila, pa se čini da nastavljate ono što se naziva češkom književnom tradicijom, međutim vi kažete da je anglosaksonska književnost više utjecala na vas. Koji su to autori koje smatrate svojim učiteljima, inspiracijom ili miljenicima?
Nikad nisam bio u stanju odrediti svoj Top 10 svjetske književnosti. Ne bih vam mogao sad nabrojati ni svojih 5 najdražih jela. Takve stvari dosta ograničavaju život. Recimo, u tom bih nabrajanju sigurno zaboravio libanonsku kuhinju... Dajem vam samo metaforu svog odgovora o književnosti.
Od svoje 20-te godine pročitao sam stotinjak autora za veliku većinu njih sam rekao: "Ovo je stvarno sjajno. Ovako bih ja htio pisati!". Kad bih ih sad navodio vidjeli biste koliko su ti primjeri različiti, koliko ih je teško podvesti pod neki zajednički nazivnik. Volim Carverov minimalizam, humor Woodyja Allena, magični realizam južnoamerikanaca... U principu više idem za tim kako je djelo konstruirano nego za onim o čemu se radi. Više me zanima formalna strana knjige.
Knjiga Anđeli naši svagdašnji okuplja zanimljivu galeriju likova, kako na zemlji tako i na nebu. Možete li nam reći više o knjizi, ideji i razlogu zbog kojeg ste se otisnuli u anđeoske sfere?
Kod kuće imam registratore u koje spremam bilješke za knjige koje namjeravam napisati. Ponekad su te bilješke i teme povezane s mojim životom. Recimo 90-tih sam dosta putovao autobusom i ta turistička putovanja su jednostavno morala postati tema moje knjige (Sudionici turističkog putovanja). No, ponekad se ta moja inspiracija ne može tako lako dešifrirati, kao u slučaju ovih anđela. Sjećam se da sam u registratoru imao fotografiju djevojke u kostimu anđela koja stoji u gomili ljudi. Ispod fotografije je stajala hebrejska izreka, "Kad na zemlji završi jedno prijateljstvo, na nebu umre jedan anđeo." Ta me tema zaintrigirala. U isto sam vrijeme u nekoj knjižari naišao na knjige Doreen Virtue, američke psihologinje, koja uči kako uz pomoć komadića stakala u sedam koraka dozvati anđele. Nekima su, eto, anđeli čisti biznis. Uz te knjige izdaje i karte anđela koji izgledaju kao Angelina Jolie na kojima piše: "Vaše mogućnosti su još uvijek otvorene." Osjetio sam prirodnu potrebu sve to ismijati.
S druge strane, Michal Horáček me tražio da mu napišem libreto za mjuzikl. Složio sam siže u stilu: 50-godišnji se muškarac sprema za službeni put avionom. Iznerviran je, ne može pronaći košulju, čarape... Svađa se sa suprugom, djeca s njim ne razgovaraju. Dok sve to traje u stanu im se skupljaju anđeli koji znaju da će se avion srušiti. Njihove su mogućnosti ograničene i oni se trude da ih sve natjeraju da razgovaraju o nečem lijepom kako im poslije ne bi bilo žao. Ovdje se radi o metafori naših života. Svi stalno negdje letimo. Nije bitno hoće li se taj pad dogoditi sad ili za 10 godina. Također, radi se i o jednoj intimnoj priči. Sve je to proživjela moja obitelj. Otac mi je umro šest mjeseci nakon što su mu dijagnosticirali rak gušterače.
I tako, umjesto groteske o muškom seksu koju sam planirao, odlučio sam pisati o ovoj temi.
Anđeli su smješteni u suvremeno češko društvo, izloženo konzumerizmu i zapadnoj indoktrinaciji koje vi vrlo duhovito ironizirate. Na neki način se vaše knjige mogu čitati i kao dnevnik jednog vremena. Možete li prokomentirati promjene koje su se u posljednjih dvadesetak godina dogodile u Češkoj i kako su one utjecale na vas?
Uvijek sam se trudio politiku držati izvan književnosti, s obzirom da ona uvijek dosta iskače iz konteksta. U nastavku Sjajnih zeznutih godina (Báječná léta s Klausem) imam Václava Klausa koji je tada bio premijer. Međutim, ne radi se ni o kakvom političkom pamfletu. Priča se mora odigravati u konkretnom političkom vremenu i taj je Klaus tamo isključivo zbog toga. To je vrijeme samo kulisa priče. Svojedobno sam pisao feljtone za Lidové noviny i Mladá fronta dnes, ali u zadnjih sam se nekoliko godina ohladio od politike. Iako ne vjerujem u onu da 40-ta godina predstavlja prekretnicu u životu muškarca, dogodile su mi se neke stvari koje su mi promijenile život. U vrlo kratkom vremenu nakon te 40-te umrli su mi baka, djed i otac, ponovno sam se oženio i rodile su mi se dvije kćerkice. Ne biste vjerovali koliko tri sprovoda i dva poroda u kratkom vremenu mogu revitalizirati značaj češke politike. Zapravo se trudim nadrediti život politici.
U vašoj se biografiji nameće i tema marketinga koji vama, sudeći po tiražama vaših knjiga, nije stran. Možete li nam ispričati kako je došlo do objavljivanja ljubavnih pisama u praškom metrou i kako je to utjecalo na popularnost vaše knjige?
To s moje strane nije bio nikakav marketinški trik. U praškim vagonima u metrou nalaze se okviri za reklame u koje je, kad ne bi bilo reklama, stavljana neka ljubavna poezija za putnike. Direktor agencije mi se obratio s pitanjem bih li napisao nekakvu prozu u istu svrhu. Isprva sam se trudio napisati pripovijetku, ali sam shvatio da to nitko neće čitati. Trebalo mi je nešto što će izgledati kao realnost. Onda sam se sjetio. Momka koji radi u jednoj takvoj marketinškoj agenciji ostavi djevojka, a on joj, naučen razmišljati na marketinški način, svaki mjesec piše ljubavno pismo i objavljuje ga u tim okvirima za reklame. Ideja je imala super odjek. Nacionalna televizija uvrstila je prilog u Dnevnik. Našli su čak i psihologa koji je analizirao pisma. Došlo se i do Freuda, naravno. Nakon šest mjeseci jedan me novinar raskrinkao, a kako sam ja u to doba pisao Roman za žene u kojem jedan od likova, Oliver, također radi u marketinškoj agenciji, palo mi je na pamet iskoristiti ta pisma za knjigu. Jasno da su me odmah optužili da su ta pisma bila promišljena propaganda za moju novu knjigu.
U nekoliko ste navrata surađivali s drugim autorima, redateljima i općenito se čini kako vam takvi projekti nisu strani. Međutim, izjavili ste da na „ozbiljnim“ knjigama ne biste mogli raditi s drugim ljudima, već da ste u tom smislu vuk samotnjak. Koliko su vam te suradnje važne?
Zapravo sam dosta samotnjački nastrojena kao autor. Svojedobno sam pisao jedan roman u nastavcima s dvije autorice. Uzeo sam to s velikom rezervom jer je projekt bio zamišljen za objavljivanje u časopisu i radilo se o mojim prijateljicama. Inzistirao sam na tome da izmislim glavnog lika kako bih imao utjecaj na priču. Izmislio sam 50-godišnjeg nerealiziranog liječnika koji radi na porti klinike za plastičnu kirurgiju. One su nadodale njegovu ženu i ljubavnicu. Dogodilo se to da su moje kolegice pomicale knjigu u smjeru u kojem ja nikad ne bih išao. Recimo, došli smo do situacije kad supružnici imaju problema u krevetu i moja kolegica napiše kako mu se žena povjerila da je uzbuđuje kostim Batmana. Sad moj lik, s kojim sam se ja sve do tad poistovjećivao, odjednom stoji pred otvorenim prozorom spavaće sobe na sedmom katu zgrade u Batmanovom kostimu, a unutra na krevetu leži žena od 70 kilograma u negligeu. I tako završava njeno poglavlje. Što sam mogao? Situaciju sam riješio tako da moj lik uskače u sobu, posklizne se na tepih i razbije glavu o radijator i umjesto u krevetu završe na hitnoj. Taj sraz dviju kreativnosti mi ne odgovara. Treba mi monopol.
I za kraj, jesu li vas slava i novac iskvarili i na čemu trenutno radite?
Završavam roman za muškarce koji će izaći u studenome. Mjesec dana prije toga bit će premijera filma Čovjek koji se ne srami koji je baziran na jednoj mojoj pripovijetki o braku i seksu. Sad sudjelujem na pripremama za scenarij. Mogu reći da glavnu mušku ulogu igra Iain Glen koji je bio partner Angelini Jolie u Lari Croft. A što se slave tiče, ostao sam skroman i tih dečko. Nemamo bazen.
Razgovarala Miljenka Buljević, prevodila Kristyna Lajko.
