Brojni posjetitelji Bookse jučer su navečer imali priliku upoznati jednog od trenutno najpopularnijih poljskih pisaca Andrzeja Stasiuka. U organizaciji Bookse i Veleposlanstva Republike Poljske, Stasiuk je prvi puta posjetio Zagreb, ali ne i Hrvatsku. Prije par godina gostovao je na Pulskom sajmu knjiga, no, kako je istaknuo njegov izdavač Seid Serdarević iz Frakture, tada njegovo gostovanje nije izazvalo ovoliki interes čitatelja. Nakon tri prevedene knjige (Zima, Moja Europa i Devet) i nekoliko priča objavljenih u antologiji poljske kratke priče Orkestru iza leđa, Stasiuk je napokon pronašao svoju publiku među hrvatskim čitateljima. Uz pomoć izvrsne Dominike Kaniecke koja je na promociji obavljala prevoditeljski posao, sa Stasiukom je o njegovim knjigama i prije svega o njegovoj fascinaciji putovanjima po europskim gradovima i provincijama razgovarala Miljenka Buljević.
Geografija je izuzetno važan moment u vašim tekstovima, u fikciji i u publicistici, ali i u vašem promišljanju života. Zašta vam je ona toliko važna, za razliku od, recimo, povijesti?
Zapravo ne znam. Geografija mi je oduvijek bila bitnija od povijesti, uvijek je bila jedan od mojih omiljenih predmeta. Ona mi pomaže odrediti prostor. Nikad nisam mogao u miru ostati na jednom mjestu, uvijek sam bio u pokretu. Bježao sam iz škole, samo da budem u pokretu. Stvarnost mi se uvijek činila bajkovitom. To mi je ostalo do danas, iako su danas ti moji 'pokreti' na nekoj europskoj skali.
U Hrvatskoj su objavljene vaše kratke priče, roman i esej i u svima njima javlja se geografija kao motiv. U romanu Devet Varšava je glavni lik, u pričama jug Poljske, a u eseju to je Srednja Europa. Radi li se kod vas, na neki način, o mitologiziranju geografije? Ako da, na koji je način taj mit važan za vaš tekst?
Za pisca je vrlo važno snalaziti se u prostoru i vremenu. Najbolji su primjer Faulkner i Marquez. Mene strašno privlači ideja stvaranja svog vlastitog kontinenta, što je jedan od razloga pisanja takvih knjiga - čovjek može biti šef tog prostora, vladati tim prostorom. Za mene je pisanje ništa drugo nego prepričavanje priča, iako postoji opasnost da takav stav prema pisanju bude shvaćen kao nešto djetinjasto.
Roman Devet je prema kritičarima stilski odmaknut od ostatka vašeg opusa. Kako je došlo do pisanja tog romana i po čemu je on poseban (deveta po redu vaša knjiga, ima devet likova, simbolika broja devet)?
Odmak je utoliko što je Devet jedan od moja dva romana, u klasičnom smislu te forme. Napisao sam ga kako bih se oprostio od svog grada, od Varšave, grada koji mi je fascinantan i strašan u isto vrijeme. Roman se dogodio sasvim slučajno. Osobno bih mogao uživati u dosadnom opisivanju krajolika, ali da bi takav tekst netko čitao, on mora imati fabulu koju sam upleo samo iz tog razloga. Pisanje o gradu jedan je od elemenata mog pisanja, kojem ću se vjerojatno vratiti. Kako smo društvo koje je sve više vezano za grad teško je izbjeći tu temu. Uz to, za mene grad danas predstavlja veliki izazov. Već 26 godina živim u dubokoj provinciji i grad mi izgleda kao nešto dijabolično, strašno.
Devet je jedini vaš roman koji tematizira isključivo urbanu sredinu, dok u ostatku vaših tekstova naglasak stavljate upravo na provinciju, njezine stanovnike i način života. Možete li nam reći nešto o vašoj fascinaciji marginom? Koje su to stvari vezane za provinciju kojima ona zaslužuje mjesto u književnom tekstu?
Za naše je zemlje provincija ono što je najbitnije. U Poljskoj, 10 milijuna ljudi nikako nisu margina. Gradovi su nestali u rukama stranih graditelja i svi pokušavaju nalikovati na New York. Provincija je naša prava slika. Obratite pažnju na to kako izgledaju centri naših gradova. Nema razlike između Zagreba, Krakova ili nekog austrijskog grada. Situaciju još dodatno komplicira i sjećanje na habsburško vrijeme. Kod provincije ne postoji taj problem.
Srednja Europa predstavlja neki imaginarni prostor koji opisujete i promišljate u eseju 'Brodski dnevnik'. Kako kažete, "Ona je središte, a središte je ujedno i ništa, ona je negdje između Istoka i Zapada". Gdje je ta Srednja Europa i u čemu se ona ogleda?
Neke stvari kod mene ne treba doslovno shvaćati. S tim sam malo provocirao, ali ima nešto u tome, u toj Srednjoj Europi. Bez obzira na naše mišljenje o Habsburškoj monarhiji i Franji Josipu. Bio je prvi potez prema ujedinjenju (koje nam se sad događa) u kojem su se pokušavale snaći sve te nacije. Tko zna što bi se dogodilo da se nije pojavio jedan preživčani gospodin Gavrilo Princip.
Svoja ste putovanja ograničili na ovaj prostor. U jednom ste intervjuu izjavili da nikad niste bili u Parizu i da ne znate što biste tamo radili. Gdje putujete i o kojim krajevima pišete?
Nikad nisam imao vremena otići u Pariz. Istovremeno, s obzirom na sve što nam se dogodilo za vrijeme komunizma odradili smo mnogo mentalnih putovanja, najviše putem knjiga. Zbog toga sad možda ne osjećam tu potrebu.
Malo se šalim s izbjegavanjem velikih gradova, ali istina je da su mi male sredine privlačnije. Puno je zanimljivije pisati o mjestima u koja se nitko ne odvažuje otići. No, imam i ja svoje omiljene velike gradove. Budimpešta mi je prekrasno melankolična. Volim i Bukurešt koji, kao i Varšavu, nazivaju Parizom Istoka, iako bih ja prije rekao da je Istanbul Zapada. Istina je da u mojim tekstovima više mjesta zauzimaju mali gradovi. Lakše ih je obuhvatiti i imati konkretan stav prema njima. I sam sam neka vrsta provincijalca koji se gubi u velikim gradovima. Još i taj problem s parkiranjem…
Izjavili ste da želite napisati slavenski On the Road Jacka Kerouaca. Jeste li ga napisali?
U toj mojoj izjavi bilo je malo ironije, zapravo autoironije. Poticaj mi je dao jedan lik iz Ugrešićkinog Forsiranja romana reke koji je imao tu namjeru. Postoji problem s tim našim putovanjem - čim kreneš, odmah granica.
Pokušao sam pokazati da se na ovim prostorima može putovati na veliko. Kerouac je duh moje mladosti. Više smo si zamišljali što bi to moglo biti On the Road, no što smo to uistinu znali. Nije bilo puno prijevoda. Danas si s prijateljima znam priuštiti avanturu. Otputujemo 1500 km u nekom smjeru, mijenjamo se za volanom, puštamo neku svoju glazbu. To je više gerijatrijska verzija Kerouaca.
Zemlje kroz koje putujete važne su vam i u izdavaštvu. Vaša izdavačka kuća Czarne objavljuje tekstove autora upravo iz tih zemalja. O kojim se autorima radi i koje vas teme zanimaju?
Najvažnija mi je suvremena proza iz zemalja kroz koje prolazim. Sami nam boravci negdje ne mogu dati puno istinu, tek kasnije posežemo za zanimljivim knjigama u kojima je ima. Ili jednostavno izdajemo knjige koje bismo željeli pročitati. U Poljskoj se s padom komunizma dogodilo nešto apsurdno – izdavači su prestali izdavati sve što je dolazilo iz zemalja s kojima smo bili povezani i bacili se na Zapad. Naša je izdavačka kuća preuzela tu odgovornost. Bavimo se stvarima s kojima bi se trebale baviti državne institucije.
Dobitnik ste velikog broja nagrada, između ostalih i najprestižnije poljske književne nagrade 'Nike', slovite za jednog od najpoznatijih suvremenih poljskih autora u svijetu, vaša izdavačka kuća, iako mala, zauzela je bitno mjesto na poljskoj književnoj sceni... Postoji li pritisak zbog svega toga?
Pritisak i opterećenost znaju biti iritantni. Nagrade su nešto što treba odmah zaboraviti. Živim u jednoj pravoj vukojebini u kojoj nemam kontakata sa stvarnim svijetom, osim preko interneta i medija. Kad sam dobio spomenutu, tobože prestižnu nagradu, preuzeo sam je navečer i ujutro pobjegao kući. Kupio sam pet boca vina i dva dana slušao kako zvoni telefon. Tad sam shvatio što znači dobiti književnu nagradu. Telefon prestane zvoniti treći dan.
Kakav vam je plan nakon Zagreba i Splita?
Idemo prema Tirani, prema jugu, kroz Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru. Na putu imamo i Dubrovnik "koji je prekrasan, koji svakako treba vidjeti", a mi nikad nismo bili… Malo ćemo lutati pa kud nas cesta odvede. Sve prepuštamo slučaju. Računamo na veliku avanturu i spremni smo za veliki izazov. Bit će to neobičan skok - iz Dubrovnika u Albaniju.
Andrzej Stasiuk večeras gostuje u Splitu u knjižari Utopia. Svakako budite tamo!
