Mađarski pisac György Dragomán (1973.) već je svojom prvom knjigom, romanom A pusztítás könyve iz 2002., o vojnom arhitektu koji se zatekne na poprištu genocida, s velikim uspjehom ušao u književnost. Tri godine kasnije objavio je Bijelog kralja, prozni ciklus o odrastanju u komunističkome režimu koji je povezan istim pripovjedačem, jedanaestogodišnjim Djatom, za koji je dobio nekoliko mađarskih prestižnih književnih nagrada, tridesetak ponuda inozemnih izdavača za objavljivanje prijevoda, a potom i izvrsne recenzije u respektabilnih svjetskim medijima. U izdanju Frakture i prijevodu Xenije Detoni Bijeli kralj je nedavno izašao i na hrvatskome jeziku. Zagrebačkom predstavljanju, u utorak 14. travnja u knjižari Vuković & Runjić, prisustvovao je i autor, što je bila dobra prilika da s njim razgovaramo.
Radnja romana smještena je u osamdesete godine (iako se to nigdje eksplicitno ne navodi, taj se period nameće kao vremenska odrednica), a u to je vrijeme Dragomán s obitelji živio u Rumunjskoj, kao dio brojne mađarske manjine. Upravo će za osamdesete reći da su bile iznimno teške u Rumunjskoj, jer se politička situacija počela zaoštravati, što se odrazilo i na njegovu obitelj. Otac mu je kao profesor stomatologije na Medicinskom fakultetu u Transilvaniji dobio otkaz pod optužbom da je šovinist i separatist (što je argumentirano time da su na fakultetu bolje ocjene dobivali mađarski, nego rumunjski studenti) pa su preživljavali tako što su na buvljaku prodavali sve što su mogli. U to je vrijeme György imao 15 godina, a kako je zakonska granica za policijsko ispitivanje maloljetnika bila 16. godina, njegovi su se roditelji bojali da će uskoro tajne službe doći po njega pa su odlučili iseliti. Rumunjska je poticala iseljavanje Mađara tako da su 1988. otišli živjeti u Mađarsku. S tim je događajem, kako kaže, završilo jedno poglavlje njegova života, ono iz kojega je crpio građu za Bijeloga kralja. U Budimpešti je završio engleski jezik s književnošću, radio je kao filmski kritičar, a danas, osim pisanja proze, redovito i prevodi (Becketta, Joycea, McEwana, Welsha…)
Bijelog kralja posvetio je majci, a lik Djatove majke, čijem se suprugu kao političkom zatvoreniku gubi svaki trag u radnome logoru, jedan je od najkompleksnijih u romanu. Dragomán objašnjava da je u taj lik ugradio mnoge karakteristike svoje majke, koja ga je naučila kako se nositi s režimom - smijući mu se u lice i ne dopuštajući da postane njegovim psihološkim taocem. S tim periodom Dragomán još nije spisateljski završio, kaže da ima materijala za još pokoju knjigu.
Koja osobna sjećanja i osjećaje povezujete s komunističkim razdobljem? Koliko su slična onima opisanima u Bijelom kralju?
Osjećaji jesu slični, ali događaji su vrlo različiti. Na sreću, moj je život u tom periodu bio puno lakši nego glavnome junaku Bijeloga kralja. Iako su mog oca tajne službe nadzirale i ispitivale, pa čak i zatvorile na nekoliko dana, nikada nije bio deportiran u radni logor. No, osjećaj opće bojazni, nesigurnosti, straha da bi sve što napravite ili kažete moglo biti protumačeno na po vas poguban način, vrlo je sličan onome koji vlada u romanu. Mnogočega sam se bojao i u mnoge sam zastrašujuće glasine vjerovao, ali razlika je u tome što se u knjizi sve te glasine ostvare. Svaka priča ima polazišnu točku u mome životu, ali onda fikcija preuzima primat nad pričom.
Pitanje nije išlo u smjeru detektiranja tragova Vašeg života u knjizi, već me zanima koliko ste stvari radikalizirali za potrebe priče, je li svakodnevica pod komunističkim režimom bila toliko brutalna?
Jest, znala je biti brutalna, ali ne u takvom kontinuitetu i takvim intenzitetom kao što je prikazano u knjizi. Znalo je biti vrlo mirno, neuznemiravajuće pa čak bih mogao reći i idilično u nekim aspektima, iako su i te najnormalnije situacije bile zaogrnute apsurdom. O tome nisam pisao, moja namjera nije bila da budem realističan. Kao i uvijek u literaturi, usredotočio sam se na ono što je zanimljivo i pri tom sam povremeno i pretjerivao s brutalnošću. Točnije, ne bih rekao da je to pretjerivanje, jer sve što se događa u knjizi moglo se dogoditi upravo tako kako sam opisao. Primjerice, učitelji su me ponekad znali ošamariti, ali me nikada nisu tukli po bubrezima kao što se to događa u knjizi, iako sam čuo da je bilo upravo takvih 'odgojnih mjera'.
Rekla bih da se Bijelim kraljem provlači teza da je u najmračnijoj diktaturi moguća sloboda. Kakav prostor slobode, osim one unutarnje, mogu osvojiti Djata i njegova majka?
Upravo ideja knjige i počiva na mogućnosti unutarnje slobode. To je prostor otpora sistemu, koliko god on represivan bio, jer ne može ostvariti svoju punu dominaciju ako zadržite tu vrstu slobode. Jedino tako možete sačuvati svoju osobnost i boriti se protiv toga da sve što napravite ili promislite bude unutar zadanih koordinata. Ta unutarnja sloboda za sobom povlači i slobodu avanture, što je djeci jako bitno. Pa čak i pobunu unutar takvog sistema. Ta pobuna se u romanu svodi na dječje spačke, ali u takvom režimu čak i spačka postaje nešto značajnije nego što jest. U tome leži objašnjenje zbog čega se dječak, glavni lik romana, ne ponaša baš najprimjerenije. Njegovi su nestašluci rezultat slobode duha. Ta, nazovimo ju, dječja anarhija me zanimala - koliko se dugo može održati, pod kojim se okolnostima mijenja i kako brutalnost svijeta koji ju okružuje djeluje na nju.
Zbog čega ste se odlučili na pripovijedanje iz dječje perspektive? Jeste li htjeli izbjeći odraslog pripovjedača, koji bi se vjerojatno morao 'odrediti' prema onome što se događa, filtrirati vanjske događaje vlastitim razmišljanjima i vrednovanjima, dok je dijete dobar izbor kao svjedok, koji pripovijeda ono što se događa bez potrebe da to tumači?
To zapravo i nije bio izbor. Jednostavno sam čuo dječji glas, način na koji govori i onda sam počeo koristiti taj glas. Dijelom to ima veze i s mojom prvom knjigom, koja je ispripovijedana iz perspektive odraslog čovjeka, pa sam htio napraviti nešto sasvim drugačije. Točno je da je dijete u ovom slučaju dobar izbor jer ono može uzeti sve zdravo za gotovo, čak mu se i najapsurdnije stvari mogu činiti normalnima, nije ih potrebno objašnjavati ili razmišljati o njihovoj uvjerljivosti. Kada ste dijete, stvari vam se događaju jako brzo i nema puno prostora za objašnjenja. Ne ispovijedate se, već samo idete dalje s pričom. Ali, to sam shvatio tek kada sam ispisao dobar dio priča, kada je pripovjedač već bio zadan. 
Taj glas koji ste, kako kažete, 'čuli', čini se logičnim s obzirom da ste Vi bili dječak u to vrijeme. Vaša su sjećanja na diktaturu sačuvana upravo iz te perspektive.
Točno, i koristeći taj glas bilo mi se lakše vratiti u taj period. A okidač za priču mi je bio zapravo jedan televizijski intervju. Slušao sam ondašnjeg poznatog rumunjskog nogometnog vratara, koji je nakon jedne odlično odigrane utakmice misteriozno nestao i nije se uopće znalo što se s njim događalo. Mislili smo da ga je tajna služba 'uklonila'. Onda se prije par godina pojavio na televiziji i objasnio da je nakon černobilske katastrofe vratarima rečeno da izbjegavaju loptu, jer je zbog dodira s travom radioaktivna. Činilo mi se nemogućim da to govori odrastao čovjek, da je pritom ozbiljan i očigledno vjeruje u tu priču od koje je prošlo dvadeset godina. Pomislio sam da bi samo dijete moglo nešto takvo prihvatiti bez razmišljanja i htio sam nešto započeti s tom, njegovom rečenicom. Tako sam napisao priču, a poslije nje još niz drugih, u kojima sam zadržao isti glas, i tako je nastao roman. Nisam počeo pisati s namjerom da to bude roman.
Bez ikakvih žanrovskih dvojbi smatrate Bijelog kralja romanom?
Da, iako se svako poglavlje, osim posljednjega, može čitati zasebno, kao kratka priča. Takva struktura nije baš inovativna, mnogi su to radili prije mene.
Zbog čega ste se odlučili smjestiti radnju u neimenovanu sredinu?
Nisam se htio ograničiti povijesnim 'istinama' koje bi se vezivale uz moju priču. Ne vjerujem u povijest, smatram da je izmišljena, jer sam i sam svjedočio kako se za potrebe ideologije mijenjala, nadopisivala, čak ni imena kraljeva nisu ostajala onakvima kakva su izvorno bila. Ako ne imenujem mjesto ni vrijeme, onda priča ne može podleći provjeravanju onoga što zovemo istinitošću. Na primjer, da sam naveo da se radnja događa u godini kada se dogodila katastrofa u Černobilu, onda otac glavnog lika ne bi mogao kopati Dunavski kanal, jer je taj posao u to vrijeme već bio dovršen. Htio sam si ostaviti slobodu da pišem što hoću, da ne moram paziti na takve stvari i da ne moram istraživati to vrijeme da bih o njemu mogao pisati. Jednostavno, nisam htio da se postavlja pitanje povijesne uvjerljivosti, već da likovi, događaji i osjećaji budu ti koji su uvjerljivi. Osim toga, kada ste dijete, niste uvijek svjesni toga gdje ste, u kojem režimu živite, pa čak ni zemlju ne možete sagledati u njenoj cjelini. Tako vam zapravo perspektiva iz koje pišete 'veže ruke', odnosno diktira vam na koji ćete način pisati.
Je li knjiga potakla kakvu raspravu o tom vremenu? Na koji način su se i jesu li se uopće Mađari suočili sa svojom komunističkom prošlošću u javnom diskursu?
Knjiga je jako dobro primljena, dobila je nagrade i pozitivne recenzije, ali nije potakla nikakve rasprave. To se nije dogodilo ni s Kertészom i holokaustom, pa ako njegovo djelo i Nobelova nagrada nisu bili dovoljni da bi se neke teme otvorile, teško je očekivati da bi moja knjiga mogla nešto postići. Na žalost, Mađari zapravo nisu raščistili sa svojom komunističkom prošlošću, a kao potvrdu toga vidim činjenicu da dosjei nekadašnjih tajnih službi još uvijek nisu otvoreni za javnost. Odabrali su amneziju jer im je tako lakše i udobnije. Moje je mišljenje da je vrlo važno raščistiti s tim, ali ne tako da priznamo da je to bilo totalitarizam i time zaključimo temu. Također smatram da nije dovoljna politička perspektiva da bi se to vrijeme sagledalo, već i humanistička, posebno filozofska.
Mađarsko-kanadski pisac Tamas Dobozy kaže da je nostalgija i sentimentalnost prema prošlosti jedna vrsta pošasti u današnjem mađarskom društvu. Slažete li se s tim?
Nostalgija jest prisutna, pogotovo sada kada se globalna financijska kriza jako odrazila na mađarsku ekonomiju. Ljudi žale za sigurnošću koju im je nudila strogo kontrolirana situacija. Tome se uvijek čudim, jer ja ne osjećam nikakvu nostalgiju. U tome također vidim potvrdu da se nismo suočili s prošlošću, a kada niste raščistili s onim što je bilo, lako dobijete podlogu za nostalgiju.
Možete li usporediti reakcije na Vašu knjigu u Istočnim i Zapadnim zemljama? Uočavate li razliku u načinu na koji čitaju i razumiju Vaše djelo?
Brojne su razlike, iako je knjiga na 'obje strane' prihvaćena jako dobro. No, na Zapadu recenzije uvijek polaze od uvoda za razumijevanje, pozivaju se na povijest, smještaju je u politički kontekst, daju previše objašnjenja, iako ja mislim da to nije potrebno.
Barbara Matejčić
