Rijetko se desi da se na Booksinoj pozornici u istoj večeri nađe toliko ljudi otprije vezanih uz Booksu, kao u četvrtak navečer na promociji prvog romana bivšeg eventualista Krune Čudine. Mladi Zagrepčanin rođen 1979. godine Booksin je član još od otvorenja kluba i gotovo da nema dana da ne navrati na kavu, a sudjelovao je i na prvoj Booksinoj Radionici kreativnog pisanja proze koju vodi Zoran Ferić. Uz spomenutog Ferića, o Bdjenju su govorili i Barbara Matejčić, Vjesnikova novinarka, urednica knjige i redovna posjetiteljica Bookse te glavna urednica izdanja i vlasnica izdavačke kuće Aora, Nela Milijić. 
Kruno je dosad objavljivao priče u časopisima i knjigama (Nagni se kroz prozor, Vijenac, Zarez, Ekran priče_04, Najbolje hrvatske priče 2006., Da sam Šejn , KA/OS, Tema, RE:, Poezija.), a sad je istupio kraćim komornim romanom kojeg bi se olako moglo prozvati dužom novelom. Pripovjedač je Sin koji je naumio čitavu noć provesti s bolesnim ocem čavrljajući o temama koje ih vesele, ali uvjeren da im je to posljednja koju će provesti zajedno. Usprkos mučnoj tematici, Krunin je roman topao, pun rijetko viđenog međugeneracijskog razumijevanja i ljubavi, i to ne samo prema figuri oca, nego prema životu samom, bez obzira na sve nedaće koje se podastiru putem. Urednica Barbara Matejčić priznala je da se na uređivanje romana obavezala čim je pročitala prve retke rukopisa, dodavši da je potvrdila mudrost svoje odluke čim se prvi put našla s Krunom lice u lice. A bitnija bi od toga jedino možda mogla biti činjenica da i Zoran Ferić o mladom piscu i njegovom romanu ima samo riječi hvale.
"Kad su počeli ti trnci u nogama, čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama", izjavio je Ferić, dodavši da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane. Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera."
Urednicu Matejčić romanu je privuklo to što ga je napisala osoba koja je tek nedavno nadrasla fazu u kojoj su roditelji najgluplja i najdosadnija stvorenja na svijetu, a ipak piše o odnosu s roditeljem, i pritom to nije najobičnija oda ocu. Odnos između oca i sina u romanu nije idealiziran, kao što nije ni obilježen nekim trajnim traumama, zbog čega njih dvojica to kratko vrijeme koje imaju pred sobom mogu provesti neopterećeni stvarima iz prošlosti.
O Barbarinom uredničkom uplivu u svoj stilski vrlo ujednačen i izbrušen roman, Kruno ima samo riječi hvale: "Barbara je odmah shvatila ono što je meni tu bitno i što je srž tog romana i na koji ga je način najbolje predstaviti. Konceptualno gledajući, moj cilj je upravo bio da tekst ogolim, jer smatram da bi svi dodatni barokni ukrasi jednostavno smetali i da bi odmaknuli čitateljevu pažnju s onoga što je bitno i na taj način mene samog odmaknuli od istine."
Autoru smo uputili i par pitanja off the stage:
"Čar i težina ovog romana je u tome što on govori o životu kakav nitko ne bi htio, ali se događa većini ljudi, i upravo ga zbog toga moramo pročitati, dogodilo nam se to ili ne", Ferićeve su riječi s promocije. Mene zanima nešto čega se, začudo, nismo dotakli na promociji. Premda naslućujem što ćeš mi reći, ipak ću te upitati je li roman autobiografski?
Da, istina, pomalo je i mene iznenadilo da nije došlo do tog pitanja. Kad bih ti odgovarao na prvu, mislim da bi odgovor bio – jest, posve je autobiografski. Međutim, kad je došlo do konkretnog pisanja, sve se zapravo posve pročistilo i na neki način, samom tom jasnoćom koja je nastupila spram svega što je bilo proživljeno, potpuno se udaljilo od autobiografskog.
Kako to da protagonist konstantno pije džin, alkoholni napitak tako atipičan za šire prostore, a nekmoli za male kućice podno zagrebačkog podvožnjaka? Upisujem li ja u tvoj roman neke vlastite reference ili ti tim činom stvarno odaješ počast nekim svojim američkim uzorima?
Dobri stari džin, prvo bih rekao kad se spomene džin. Više ga ne pijem, gotovo ni u jednoj prilici. Tad smo ga znali piti. No jednako kao i pive, kave ili čaja, pa i soka od naranče. Džin je, dakle, samo jedno od tih sjećanja koja bi mogla šturo govoriti u prilog tome da je roman autobiografski. Što se tiče nekakvih poveznica s američkim uzorima, s njima uistinu, na sreću ili nesreću, džin nema nikakve veze.
Reci nam nešto malo više o sebi i svom backgroundu, tvoja je službena biografija neobično štura. Tek sam nedavno saznala da si i objavljivani reper. Imaš li još neke skrivene talente? Kiparstvo? Telekineza?
Vjerojatno si u pravu kad kažeš da je moja biografija prilično štura. Ja bih možda čak rekao da je zamućena, jednako kao i svaka autobiografija, ili stvarnost iz koje je nešto kasnije nastalo. No neke činjenice stoje: bavio sam se glazbom dugi niz godina, ponajviše skladao i pisao tekstove na engleskom jeziku, no onda je taj prostor djelovanja jednostavno postao preskučen. Kipariti ne bih mogao. Jednako kao ni pomicati čaše pogledom. A volio bih, to bi me promijenilo, sigurno.
Kakva je bila torta?
Torta! Torta je bila parfe! Dakle - magnifique!:) A to što su napravili u slastičarnici... To je bilo stvarno iznenađujuće.
