Ime Rade Jarka širim domaćim masama vrlo vjerojatno ne znači ništa, ali je zato njegovo ime jako dobro poznato u književnim krugovima. Ovaj četrdesetogodišnji Dubrovčanin, inače akademski slikar, slabo je promovirani domaći pisac koji je na scenu zvanično stupio 2000. objavljivanjem zbirke pjesama Demon u pari kupaonice, no priče su mu i ranije izlazile po domaćim književnim časopisima.
Od te davne milenijske 2000., Jarak je objavio još jednu zbirku pjesma Vlak za Bangalore (2001.), zbirku Termiti i druge priče (2002.) te pet romana od kojih je zadnji naslovljen Pustinje nedavno izašao u izdanju Litterisa. Unazad četiri godine Jarak se aktivno bavi promocijom književnosti - uređuje on line časopis Knjigomat, koji od sredine 2007. izlazi i u tiskanom obliku, a upravo je i pokrenuo vlastitu ediciju u kojoj je izašao roman Čarapanke sa Zvezdare srpskog pisca Predraga Crnkovića.
Usprkos činjenici da su mu romani Enciklopedija očaja (2006.) i Sol (2003.) bili nominirani za nagradu Jutarnjeg lista, Jarak je niz godina trpio sustavno ignoriranje domaćih kritičara i medija da bi na kraju doživio da ga Jergović u tekstu '10 hrvatskih za 100 slavenskih romana', navodi kao pisca kojeg bi gotovo uvrstio na vlastitu listu.
"Među deset hrvatskih romana mogli bi se naći i Sol, Duša od krumpira ili Pustinje, redom krivo pročitani i podcijenjeni romani Rade Jarka (1968.). Što toliko nije u redu s tim piscem? Previše mu je stalo do onoga što radi, previše grize i nastoji, za ukus sredine u kojoj živi. Jarkove socijalne mane istovremene su vrline iz kojih nastaje njegova literatura. Taj daroviti redovnik žive hrvatske književnosti teško da će ikada imati sreće s ljudima koji je ocjenjuju. Prevelika je njegova vjera u tekst da bi shvatio kako njihovi sudovi imaju malo veze s njegovom vrijednošću", kaže Jergović.
Problem s Jarkom je da on ne podliježe trendovima – njegova je poetika jasno definirana, evocira stare majstore i nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka s pomodarstvom koje nam je preuzelo scenu, pardon, tržište. Takva, beskompromisna, mu je i najnovija knjiga Pustinje, autobiografski roman s primjesama fikcije, povodom čijeg izlaska smo porazgovarali s autorom.
Tvoj najnoviji roman Pustinje sklopljen je od fragmentarnih zapisa koji su nastajali dugi niz godina. Možeš li ukratko opisati njegov put što se, poetski rečeno, proteže od sad već muzejskog stroja pisaće mašine do modernog PC-a, od predratnog Dubrovnika do modernog Zagreba?
Bio sam u Dubrovniku, jedne godine, negdje usred rata i gledao sam taj grad očima Danila Kiša, jer sam bio pročitao dvije njegove knjige. Posvuda su bile plastične mase na prozorima, automobili su vozili bez vrata i prozora, svako malo je nestajalo struje, grad bi utonuo u potpuni mrak i ložile su se voštanice i 'lumini'. Uvijek je mogla roknuti granata, bilo kad i bilo gdje. Dok idete, recimo, u grad navečer na piće. Tko te pita. Poželio sam nešto napisati slično, puno tog sumraka. Pisaća mašina koju sam negdje iskopao, bila je vrhunac tehnike. Pisao sam, oko mene je lepršala zavjesa izrešetana gelerima, ali ja sam se sjećao samo svog djetinjstva, nekog drugog vremena kad ta kuća nije bila tako izrešetana kao sito. Počele su mi se javljati sitnice, detalji, ali sporo, iz mjeseca u mjesec, taložili su se kao oblici u nekoj špilji. Tipkao sam na mašinu dok su se drvene grede poda tresle, tvrda su slova na mašini, treba jako lupati, mora da susjedi ispod nije bilo lako. Kasnije sam zaboravio na taj tekst, pa sam tražio spašene odlomke, pabirčio komadiće kopajući po kuferima punim papira, sigurno sam nešto i izgubio. Možda se vrati jednog dana kao sjećanje.
Opisane kao fikcionalna biografija, Pustinje zahvaljujući likovnoj opremi za koju si i sam djelomično zaslužan prerastaju u pravi konceptualni projekt. Otkud želja da se i tako mutan koncept fiktivne biografije dodatno zakomplicira uvrštavanjem slika iz obiteljskih albuma? Je li riječ o namjernom poigravanju s očekivanjima čitatelja ili je to ipak bio samo trenutak inspiracije?
Da, to je mutna knjiga. Sve je bilo mutno i nejasno, zato sam se s tim i borio petnaest godina. Nisam ja imao neki jasan koncept kao ostali genijalci naše književne scene koji sipaju bestselere iz rukava, i kojima je sve na svijetu jasno kao dan - nego sam se s tim mutežom borio petnaest godina, dok nisam oformio kakvu takvu knjigu. Ubacio sam slike po uzoru na Bretonove nadrealističke romane, a žao mi je što nisam ubacio reprodukciju krojeva iz Burde, tek kasnije sam se toga sjetio, jer sam kao dijete mislio, umišljao, da su ti krojevi plan mondenog i mističnog Pariza. A podsjećaju i na zbrkani let čiopa, to jest lastavica, koje ljeti osvoje nebo iznad tog grada.
Osim što si objavio novi roman, pokrenuo si i vlastitu ediciju, u kojoj je netom izašla prva knjiga Čarapanke sa Zvezdare Predraga Crnkovića. Možeš li nam malo više reći o suradnji sa srpskim književnicima i drugim knjiškim udarnicima te svojim planovima vezanima uz izdavaštvo?
Pa mislim da Crnković nije nikakav udarnik, nego čudan i rijedak pisac, zato sam ga i objavio. To je mali književni biser, prema mom skromnom mišljenju, koje može biti i krivo. Također, uskoro izlazi iz tiska i vrlo zanimljiva knjiga Dušana Gojkova iz Beograda i Elfride Matuč Mahulje s Krka, Pisanje po vodi, pisana dvoglasno, senzibilna i u ljubavnom smislu vrlo zanimljiva. Potom ide Boris Vian Jesen u Pekingu i još neki drugi naslovi.
I premda su mi dobro poznata tvoja entuzijastička stremljenja, svejedno te moram pitati otkud ti uopće volja za pokretanjem edicije, s obzirom da si dovoljno upućen u probleme s kojima se susreću domaći mali izdavači?
Pa ne znam, problemi s kojima se susreću mali domaći izdavači su za par nijansi lakši od problema s kojima se susreću pisci s domaćim velikim izdavačima. S tim idiotima je stvarno nemoguće izaći na kraj. Zašto ne bih pomogao nekome ako mogu?
