Zoran Lazić & Booksin Book Club

Nedavno ste na našim stranicama imali priliku čitati intervju koji su polaznici Booksinog Book Cluba vodili s Mimom Simić, nakon što su čitali njezine Pustolovine Glorije Scott, a sad vam prenosimo intervju koji je ista ekipa vodila s još jednim književnikom mlađe generacije Zoranom Lazićem. Otkrit ćemo vam i to da su u međuvremenu razgovarali s Harijem Kunzruom koji je nedavno posjetio Zagreb, pa ako idete u srednju školu i ako vam vam se sve to čini zanimljivim priključite im se na jesen (Booksa Book Club).

Za početak, zanima nas što voliš čitati i tko ti je najdraži pisac?
U srednjoj školi sam pročitao više-manje samo Vodič kroz lektiru. Lektira me je, kao i sve normalne ljude u toj dobi ubila u pojam, pa sam ozbiljno počeo čitati tek prije kojih desetak godina, kad sam otkrio Paula Austera. Mada je Auster u međuvremenu postao dosadni penzioner, zbog njega sam poželio čitati knjige, ali i pisati ih. Najdraži mi je David Mitchell, između ostalog i zato što, kada ga čitam, pomislim "Ja ovo nikada ne bih mogao napisati". Presretan sam što je njegov Atlas oblaka napokon preveden, da ga više ne moram prepričavati ljudima. Jako volim i Chucka Palahniuka.

Pročitali smo da si radio i scenarije, je li to točno?
Napisao sam scenarije frendovima, za dva kraća filma, i tridesetak epizoda Bitangi i princeza.

Kako je došlo do tog angažmana?
Zvao me producent Bitangi. Način na koji inače nastaju TV-scenariji je prestrašan, ne biste vjerovali. Samo o tome bi se dao snimiti dobar sitcom.

Jesi li morao pratiti nekakve predloške ili ste imali potpunu slobodu?
U početku smo kolega i ja imali redateljeve predloške kojima nismo bili oduševljeni, no brzo smo digli ustanak i izborili slobodu. Ne znam jeste li gledali epizode iz posljednje sezone, malo su čudne (smijeh). Televizija je u nas takva da svi u startu podrazumijevaju: sve što je za televiziju – glupo je. Ali ja ne pravim razliku između pisanja za TV i pisanja 'za sebe'. I jedno i drugo radim najbolje što mogu, inače se ne bih potpisao pod to.

Čuli smo da imaš kućne ljubimce, nekakvog udava, pasanca, što li?!
Udav Žuži i pasanac Natko. Neki ljudi imaju izmišljene prijatelje, ja imam izmišljene kućne ljubimce.

A što je onda Vanbalona? Jesi li i to izmislio?
Neki moji prijatelji su imali ideju za website koji bi se zvao 'Van balona', a ja sam to krivo čuo kao 'Vanbalona' i zamislio kao grad. Na kraju sam sām složio site, a u grad Vanbalonu sam smjestio radnju Kalendara. To mi je najdraži izvor inspiracije, kad nešto krivo čujem, pa iz toga nastane 'moja' ideja (smijeh).

Reci nam nešto o grupi Momci iz grada.
Prijatelj i ja smo tamburali po doma, ali meni je to dojadilo, pa sam rekao, ili ćemo složiti bend ili nas neće biti. Sad imamo bend, ali i dalje nas nešto nema. Trudim se pisati duhovite tekstove, na način kako to obično rade neki strani bendovi koje volim. Uzmem, npr. ovaj stol kao metaforu za ljubavnu vezu pa kroz njegove klimave noge ispričam cijelu dramu.

Mima nam je rekla da pobjeđujete u dvobojima protiv Drvene Marije. Postoji li razlog tomu?
Oni su intelektualci, mi nismo. Narod ne voli intelektualce.

Što slušaš od glazbe?
Nažalost svašta, pa i ono što me ne zanima, budući da pišem glazbene recenzije.

Kakav je časopis bio 'Nomad'?
Jedan vrlo pismeni fanzin o pop kulturi maskiran u magazin. Izlazio je od 1998. do 2001.

Pišeš li blog?
Pisao sam, ali više mi se ne da, imam pametnija posla. Radim na novoj seriji, sitcomu 'Zakon!', za mlade ljude od 15 do 50 godina (kako kažu uvjeti natječaja HTV-a na kojem smo pobijedili). Počeo sam pisati i zbirku dužih horor-priča – ali ne o vampirima i babarogama, već više 'psihološki uznemirujuće' priče.

Daj nam pojasni naslov 'Princeza žaba'. Zašto baš žaba?
Nema tu nekog mudrovanja i velikog planiranja. Sjednem pisati i napišem priču prije nego što stignem razmisliti kako i zašto. S druge strane, jedan sam roman nadopisivao i mijenjao četiri godine, pa opet nije dobar. Samo se nadam da ga nitko neće objaviti nakon što umrem.

Zašto si stavio pjesmu Nicka Drakea kao predgovor u knjizi Kalendar? Što ti on znači u životu?
Ništa mi ne znači, ali ta pjesma, 'One of These Things First', savršeno opisuje Kalendar i tu priču o traganju za identitetom, o presvlačenju iz jedne kože u drugu.

Imaš li posao da baš sjediš u uredu, ili...?
Ne, živim od pisanja i radim od kuće. Moja mama se još uvijek nada da ću jednog dana naći pravi posao, ali meni to nikada, pa ni dok nisam lijepo zarađivao, nije padalo na pamet.

Imaš li ikad problema s inspiracijom?
Ima dana kad sjedim pred kompjuterom, gledam u monitor i isključivo gubim vrijeme. Najčešće dok pokušavam napisati tekst za bend.

Što bi osjećao da tvoje knjige uvrste u obveznu školsku lektiru?
Ako to znači da će te više ljudi čitati, super. Mada imam osjećaj da to znači da će više ljudi pročitati tvoj ulomak u Vodiču kroz lektiru. Inače mi je svejedno.