"'Različiti su ljudi i različiti njihovi govori", zapisao je veliki katalonski pjesnik Salvador Espriu u svojoj zbirci La pell de brau (Bikova koža). Pod bikovom kožom Espriu je mislio na Španjolsku koju u svojim stihovima zove Sepharad, kako su je nazivali neki od njenih prognanih sinova, Španjolsku koja u to vrijeme živi pod diktaturom koja se upinje izbrisati svaku različitost. No, Španjolska je zemlja različitosti u kojoj se govori mnoštvo jezika. Po najnovijim studijama, u Barceloni se govori više od dvjesto jezika, a neće biti drukčije ni u Madridu ili Valenciji", citat je kojim se na stranicama Filozofskog fakulteta u Zadru predstavlja ove školske godine uveden trogodišnji preddiplomski studij španjolskog jezika i književnosti, čiji su mladi nosioci organizatori Dana iberoromanskih jezika i kultura, koji se se u Zadru i Zagrebu održavali od 27. ožujka do 4. travnja 2008. Manifestacija je to koja za cilj ima predstaviti jezične i kulturalne različitosti Iberskog poluotoka, a ove se godine fokusirala na španjolski, katalonski, galješki i asturijski. 
Prošli je tjedan u Booksi održana večer poezije nazvana U četiri glasa na kojoj je nastupila mala delegacija španjolskih pjesnika koji pišu na različitim iberskim idiomima. U višejezičnom programu i opuštenoj atmosferi, zagrebačka je publika imala priliku posvjedočiti premijernim prijevodima poezije na asturijskom. Uz superviziju profesora, studenti prve godine hispanistike u Zadru preveli su pjesme Berte Piñán (1963.), jedne od najvažnijih predstavnica nove asturijske književnosti. Kako je Berta na jakoj zadarskoj buri ostala bez glasa, jedva nam je uspjela objasniti da zbog pozicije dvostruke manjine - žene književnice koja piše na manjinskom jeziku, osjeća i dvostruku odgovornost u svom radu.
Genetska mapa
Ja sam pauk i krtica, šareni vrat jastreba, ja sam gusjenica
I kora breze što je ta gusjenica jede. Ja sam alga i ujesen
More što je izbaci na obalu, osjećam se kao sol i molekula,
Ova sam lokva vode što ostaje na pijesku i pjena koju ostavlja
U rukama, i zrak je, i ništa nije. Koža mi je mineral,
Tvari što su se vjekovima neprestano prožimale,
Mahovina, lišaj, kamen, moja je duša duša ježa
Što polako kroči tajnim gorskim stazama, duša drozda,
Duša koze, njen bolni jecaj i moj je. Ja sam crv i vrana što
Jede crva i lešinar što jede vranu, ja sam šuma i stijena,
Sjena hrasta, sjena kestena, list lijeske,
Ova grana što se širi na onu stranu obale, i s ljetnim povjetarcem
Čas takne mene rijeku, i teče, kao vrijeme.
Berta Piñán
Galješku književnost predstavio je Gonzalo Navaza (1957.), jedan od velikana suvremene galješke književnosti, koji nagrade dobiva tek kad mu se djela prevedu na španjolski. Dobitnik je prestižne nagrade španjolskih kritičara (Premio de la Crítica Española). S obzirom da Gonzalo dolazi iz kolijevke poezije Galicije čiji je jezik u poeziji, objasnio je prisutnima profesor Nikola Vuletić /naslovna/, dugo vremena dominirao nad kastiljskim, smatra da mu je bogata tradicija galješke poezije pomogla da izbjegne opća mjesta.
Drugi koraci
U noći metaforičkoj, pod visokom lunom
što polagano obrisom prostora se kreće
odjek ceste daleke krši tišinom punom
kojom daleki koraci kao da zveče.
Dok skupa s tobom napredujem stazom starosti
nalikuju jeci glasa tvoga, tvojoj boji
ovi nemogući koraci nemogućnosti,
ti koraci tuđi što mogli su biti tvoji
ali ne bijahu. Izdaleka zvuk njihov svodi
putem kojim skreće tvoju mijenu polaganu
i sa čudnom prisutnošću samoću uhodi
od ničega doli snova i sjete satkanu:
s nejasnom prisutnošću što dok tijelo sakati
raščinja nevjericu što ziba ti osmijeh taj
jer na kraju puteva što prezir tvoj ih prati
čekali su tebe istina i svjetlost i raj.
Gonzalo Navaza
Zanimljiv je slučaj pjesnikinje Marie Josep Escrivà (1968.), sveprisutne u katalonskoj poeziji, premda je zapravo iz Valencije. Odabir jezika objasnila je činjenicom da je Valencija geografski određuje, ali da je još više određuje pripadnost katalonskoj kulturi, zbog čega si nikada nije postavljala pitanje zašto piše na katalanskom.
Anemone
Korača laganim korakom kućom
visoka stropa. Pokaže mi svoj stol
k'o kad se vjerno opisuje život:
skromna soba mirisa dostojnoga
starosti. Ponekad mu utihne glas,
no njegove su ruke suhe brazde,
ispucane poput umornog vrta,
i još uvijek govore o ljubavi.
U kutu, netaknut k'o stare ure
jedan stručak anemona svjedok je
prolaznosti vremena. No ako su od
sunca izblijedili zastori, žudnja
čuva anemone: spominjuć' ih
ponovno će u pjesmi procvjetati.
(Marcu Granellu)
Maria Josep Escrivà
Najmlađi glas koji smo imali prilike upoznati pripada mladom španjolskom pjesniku Joséu Danielu Espeju (1975.) /na slici s organizatoricom Ivanom Lončar/, koji je neko vrijeme živio u Hrvatskoj pa se publici obratio na nama materinjem jeziku. Simpatični Espeja nije se dao izbaciti iz takta kad ga je moderatorica Miljenka Buljević provokativno upitala da zašto, pobogu, tako mlad piše poeziju kad se zna da je proza unosnija. Objasnio je da je još uvijek zapeo u adolescentskim danima kad si mladež pomoću poezije pokušava objasniti svijet, zbog čega poeziju smatra unosnijom.
Ti što si tako sretan, pjesnički šegrte,
maleni padawanu okružen velikanima
tko te upozorio na to: da ćeš biti sam
usred snježne pustinje, izgubljen
u središtu tajge, i da će te okružiti
oceani vremena, mora od noći,
zvjezdana praznina. I da ćeš čak i tada
započeti put, ustvari
započeti pjesmu.
José Daniel Espejo
O autorima, organizatorima i samoj manifestaciji podrobnije se informirajte na ovom linku.
