"Mjesec vlada iznad gluposti, u svojoj zvjezdanoj ravnodušnosti odvojen na ogroman razmak od svega što se na našoj planeti momentalno zbiva, i s mjeseca ne vidi se baš ni trunka od naših briga." Miroslav Krleža ovo je napisao usred Drugog svjetskog rata.
Krivo. Što ako Mjesec nije ravnodušan na događanja na planetu na kojeg je zauvijek osuđen, planetu koji mu poput kugle na nozi zatvorenika brani da otpluta zauvijek u tminu, slobodu bez zvijezda i planeta. Što ako se sa Mjeseca dobro vidi ono što se dešava na planetu i ako Mjesec u svoj svojoj dosadi ipak prati ono što se tamo dešava.
Ako je tako Mjesec prije dvadesetak godina pratio događanja na Zemlji, mogao je uočiti jednu zanimljivu pojavu u Jugoistočnoj Europi. Mjesecu se u tom trenutku možda moglo učiniti da Zemlja odnosno strukture koje su dominantni stanovnici ovog planeta sagradili boluju od nekakve čudnovate bolesti. Iz dana u dan po krovovima zgrada na velikom poluotoku juga Europe poput nekakvog osipa množili su se bijeli krugovi. Što je to? Laganim deduktivnim zaključivanjem Mjesec je došao do odgovora da su ljudi tog komada Zemlje okrenuli te bijele krugove, te tanjure prema svojim metalnim satelitima kojima se mjesec čudi već nekih tridesetak godina, a sve kako bi primili nekakve valove i signale. No, nakon nekog vremena Mjesec prestaje pratiti zbivanja na tom dijelu svijeta i vraća se piljenju u predivno plavetnilo, meditativne oceane svoga gazde.
No, što se dolje, na tom komadu planeta zapravo zbivalo prije dvadesetak godina? Kakvi su to tanjuri izrasli poput gljiva? Odgovor leži u pukom preživljavanju, u bijegu ljudi koji su bili na udaru medijskog rata koji se vodio kao gordi prirepak onog pravog, krvavog, te je tko god je mogao brže bolje kupio satelitski tanjur i prijemnik kako ne bi bio prisiljen svakodnevno gledati televizijsku indoktrinaciju koja je vladala na zemaljskim televizijama Balkana.
***
Nedugo prije no što sam i sam via satelitske televizije dobio priliku gledati isti program kao i drugi stanovnici Europe kojih se nije previše ticao ratni konflikt na jugoistoku kontinenta, jednog običnog petka navečer gledao sam s roditeljima televiziju. U to vrijeme postojala su samo dva televizijska kanala, a program bi završavao negdje oko ponoći. Jedino je petkom postojao 'noćni program' koji se, čini mi se, zvao Noćna straža, prema Rembrandtovoj slici vjerojatno. U toj Noćnoj straži su osim filmova znali puštati i utakmice NBA lige, a između većinom igranog sadržaja gledatelji su mogli sudjelovati u kojekakvim nagradnim igrama. Tog petka, otprilike oko jedan sat nakon ponoći, jednu takvu nagradnu igru vodili su Davor Meštrović Meštar i Blaženka Leib. Ne znam koja je točno bila nagrada, no vrlo jasno se sjećam nagradnog pitanja koje je, baš kao i u većini slučajeva u takvim prilikama, bilo veoma lagano kako bi ljudi mogli odmah odgovoriti i pokupiti nagradu a da se emisija previše ne rastegne. Meštar je pročitao pitanje koje je tog petka glasilo – "Što je rekao Neil Armstrong kada je stupio na Mjesec?"
Odmah se u eteru začuo glas gledatelja, nekog gospodina srednjih godina koji je zamuckivao nekoliko sekundi prije no što je rekao, "Možete li ponoviti pitanje?" poput učenika u školi koji nema pojma koji je odgovor no pokušava dobiti na vremenu nadajući se čudu ili mogućnosti da mu neko šapne odgovor. "Što je rekao prvi čovjek na Mjesecu?", ponovila je Blaženka Leib. "Ammmmmmmmmm... Stigao sam?" – rekao je gospodin nakon kraćeg razmišljanja. "Ne, nažalost Neil Armstrong nije rekao 'stigao sam' kao prve riječi koje će ostati upamćene za sva vremena nakon što je dotaknuo površinu Mjeseca," rekao je Meštar šeretski. "Više sreće drugi put," nastavi Blaženka. "Imamo li novog gledatelja? Imamo!? Odlično!" rekla je Blaženka kada je čula pozdrav novog gledatelja. "Znate li možda vi koje su prve riječi Neila Armstronga nakon što je sletio na Mjesec?" upita. "Hmm, da nije možda 'stigao sam na Mjesec!' reče drugi gledatelj. "Ne , nije STIGAO SAM NA MJESEC!" pomalo razdražljivo reče Meštar.
Taj trenutak ostao je zapamćen kao jedan od najboljih televizijskih trenutaka u povijesti televizijskih trenutaka, ne toliko ovaj prvi 'stigao sam', koji je sam po sebi zaista fantastičan komad bizarnog, koliko ovaj sljedeći 'stigao sam na Mjesec'. Ta lukavost drugog gledatelja koji je shvatio koji je to dio što nedostaje, taj last piece of the puzzle, dodavši 'na Mjesec' - e to je zaista jedna od mojih najljepših TV uspomena. I ne samo moja, već i mojih roditelja koji su sa mnom gledali emisiju. Zanimljivo je da gotovo dvadeset godina nakon ovog događaja moj otac kad god se vrati s posla i učini prve korake po kući kaže - "Stigao sam!".
Ja nisam osoba koja uživa u neznanju drugih ljudi na televiziji. Ne citiram bedastoće sudionika Big Brothera i ne govorim 'koji idiot' kad netko na televizijskom kvizu znanja ne zna odgovor na neko relativno lagano pitanje, odnosno MENI lagano pitanje. I to ne zato što sam posebno dobra osoba koja se ne smije drugim ljudima već zato što sam svjestan da bi mi se i samom možda dogodilo tako nešto da se nađem u sličnoj situaciji. Isto tako ne bih ovaj 'stigao sam na Mjesec' odmah stavio na poster kao tobože simbol našeg neznanja o svijetu oko nas, da ne kažem svemiru oko nas. No, bez obzira na to, činjenica jest da ništa ne znamo o svijetu oko nas i o svemiru u nama. I oko nas. Bez obzira na činjenicu da je osam godina prije prvih riječi čovjeka na Mjesecu, na današnji dan, prvi čovjek odletio u svemir. Čovjek se ne mijenja. Ne postaje pametniji. Čovjek je čovjek.
***
Dana 12. travnja 1961. u letjelici Vostok 1 ruski kozmonaut Juri Gagarin za samo 108 minuta obletio je Zemlju. No, što se dogodilo od te 1961. godine, osim što je 1969. američki astronaut nakon što je dotaknuo mjesečevu prašinu odrecitirao svoju znamenitu misao koju je danima smišljao s grupicom američkih agenata za smišljanje znamenitih rečenica, a koja nije 'stigao sam na Mjesec' (službena verzija doduše kaže da je Armstrong to smislio dva sata prije nego je sletio). Dogodilo se mnogo toga. Mnogo toga lijepog. Miroslav Krleža ovo je napisao usred Prvog svjetskog rata:
"Od vremena na vrijeme, uvijek se nađe poneki mjesečar, kome se objasnilo da svemir kao takav uopće nije dobro sagrađen i da bi bilo mudro popraviti tu staru, otrcanu mašineriju. To su takozvani arhimedovski trenuci viših nadahnuća suvremene belinističke nauke. Za takve pothvate većega stila potrebna je modernom Arhimedu jedna čvrsta formula prije svega, a zatim jedno interplanetarno uporište, sa kojega bi čovjek mogao da pravilno popravi i premjesti poremećene stvari i da ih vrati kamo spadaju. U redu! Uzima se Mjesec kao fiksna polazna točka, sa koje će planski početi osvajanje svemira, po principima nove nebeske mehanike. I to je dobro. Da bi se moglo na Mjesec, potrebne su skele, fantastične, svakako veoma visoke, nebotične, skele konstruirane od ljudskih kostura. Da bi se došlo do potrebne količine ljudskih kostura potrebna je specijalna idealistička propaganda, kako bi se neukim slojevima čovječanstva objasnila ova grandiozna zamisao. I to je u redu. Svaka reklama, na kraju, djeluje. Povjerovali ljudi ovim Arhimedima da mogu pomaknuti svemir, samo im trebaju skele od kostura, i tako je klanje čovječanstva započelo. Kolju se milijuni za osvajanje Neba, Mjeseca, Zvijezda i čitavog Svemira po planu."
Iako smo dosad imali samo dva svjetska rata, Mjesec će dočekati i trećeg, a, hvala bogu, i danas imamo Arhimede, 94 godine nakon ekspresionističkog Krležinog teatra mundi, teatra lunae zapravo.
Neven Svilar
