Prije točno 75 godina u Parizu je održan prvi 'Internacionalni kongres pisaca za obranu kulture', na kojem su sudjelovali pisci čitavog svijeta lijevog političkog usmjerenja. Na Kongresu su, među ostalim, sudjelovali i brojni pisci koji su odavno postali dio zapadnog književnog kanona – od Pabla Nerude, preko Borisa Pasternaka pa sve do Bertolda Brechta, Andréa Malrauxa, Andréa Gidea i Paula Éluarda. Kongres koji se održavao od 21. do 25. lipnja 1935. godine jedan je od presudnih događaja u previranjima na lijevoj intelektualnoj sceni uoči velike katastrofe koja se tada već jasno nazirala.
Internacionalni kongres pisaca za obranu kulture bio je prekretnica u historiji progresivne misli, budući da je na njemu postalo očito kolike su zapravo razlike između onoga za što su vrhunski svjetski intelektualci smatrali da socijalistička revolucija može biti, i posredno angažirana umjetnost, od onoga što su političari i njihovi kulturni aparatčiki željeli da ona bude. Lijevi pokret postao je pomodarskom značkicom među inteligencijom u Zapadnoj Europi u godinama nakon Oktobarske revolucije. Međutim, rijetki su umjetnici zaista znali u što se pretvorio eksperiment socijalizma nakon Lenjinove smrti 1924. godine. Ako bi tko od poznatijih pisaca i otišao u Rusiju, poput Andréa Gidea ili Georgea Bernarda Shawa, bio je izložen samo onome za što su domaćini odlučili da je primjereno; to je bila neka vrsta Potemkinovih sela s obrnutim ideološkim predznakom. Stoga su događaji na Kongresu zaista najbolje pokazali rascjep koji postoji između sna i užasne stvarnosti.
Upravo je André Gide otvorio prvu sjednicu Internacionalnog kongresa riječima: "Književnost nikada nije bila življa. Nikada se nije toliko pisalo i objavljivalo, kako u Francuskoj tako i u drugim zemljama. Zašto onda neprestano slušamo o tome koliko je naša kultura ugrožena?" Uz Gidea su sjedili Henri Barbusse, Louis Aragon i André Malraux. Posljednja dvojica bili su nazočni na prvom Sovjetskom kongresu pisaca održanom 1934. godine u Moskvi, na kojem je ključni govor održao jedan od delegata po imenu Ždanov, prema kojem će kongres biti poznat, a čija će doktrina u narednih petnaestak godina očistiti Sovjetski savez od svih oblika slobodne književne misli; njegov govor 1934. bio je kulturna verzija atomske bombe (koja će prvi put biti testirana točno deset godina kasnije); iskorjenjivanje i najmanje mogućnosti slobode, nestanak svakog života u književnosti.
Kongres u Parizu bio je potpuno čudnovato mjesto gdje se okupilo nekoliko tisuća delegata iz Amerika, Europe i Azije. Tisuće posjetitelja platilo je ulaznicu po cijeni od tri franka, ne bi li čuli što o budućnosti svijeta i kulture misle najveći svjetski pisci - zajedno s bezbroj novinara i reportera naguravali su se kako bi čuli velikog Andréa Gidea, pa nakon njega Malrauxa, Maxa Broda i Ilju Erenburga...
U naredna tri dana u velikoj konfuziji nizali su se govornici koji su rezali kriške kolača dana kako su htjeli i kako im je tadašnja reputacija dopuštala – od dosadnih 45 minuta ljevičarskog dinosaurusa Barbussea pa sve do Pasternaka ili Bertolda Brechta koji je dobio neke tri minute. U početku je sve bilo mirno. Čak su se i Léon Blum i Louis Aragon, koji je jednu svoju poznatu poemu par godina ranije završio stihom "Treba upucati Léona Bluma", kurtoazno rukovali (Blum je godinu kasnije skoro ubijen, ali ne zbog tekstova Aragona, već odvratne zvijezde francuske književne desnice Charlesa Maurrasa). No, već nakon prvog dana Kongresa počele su i prve svađe, a potom i naguravanja pa i šamaranja.
Poznat je incident šamaranja Andréa Bretona i Ilje Erenburga. Breton je ušao u Partiju 1927. godine, iste godine kad su iz nje izbačeni Zinovjev i Trocki. Izbačen je 1933. godine, no godinu dana poslije dao je poznati govor u Bruxellesu gdje se naslonio na Marxovu tezu o 'materijalnoj bazi i duhovnoj nadgradnji' rekavši kako je "za oslobađanje ljudskog duha nužno oslobađanje samoga čovjeka". Kongres u Parizu smatrao je skupom degenerika i buržoaskih umjetnika, makar i lijevih političkih stavova, no svejedno je sudjelovao na njemu.
S druge strane, Ilja Erenburg bio je jedan od konvertita – nije bio na strani Revolucije 1917. godine, no petnaestak godina kasnije bio je veliki komunist, ali i protivnik nadrealista i prije svega Bretona. Nadrealiste je napao nedugo prije Kongresa zbog 'pederastije', što je zanimljivo zbog činjenice da je Breton bio poznati homofob koji nije tolerirao homoseksualce u svojoj grupi (izuzev donekle Renéa Crevela koji je zbog toga imao problema iako je, prema Salvadoru Daliju, "jedini bio ozbiljni komunist među nadrealistima"). Homofobni Breton sve je mogao oprostiti šefu Sovjetske delegacije Erenburgu izuzev optužbi da je 'peder' pa je na Kongresu pred svima ispljuskao Erenburga e kako bi dokazao kako on to nije. Erenburg je potom zatražio i konačno izbacivanje nadrealista s Kongresa kao i iz ujedinjenog lijevog pokreta uopće. No, na kraju je postignut kompromis, pa tako Breton nije govorio na skupu, već je njegov tekst pročitao Éluard. Iako je Bretonov govor bio skandalozan malo ga je ljudi čulo budući da ih je potjerala kući naporna i već odavno prožvakana ekskurzija u svijet snova gospodina Tristana Tzare koji je govorio sat vremena i čiji je govor završio poslije ponoći.
No, važnija od okršaja malog nadrealističkog diktatorčića Bretona i konvertita Erenburga bila je situacija oko Victora Sergea. Riječ je o piscu rođenom u Belgiji, koji je 1919. otišao u Rusiju gdje je pisao romane o rođenju Revolucije, a koji su bili relativno poznati među europskim književnicima. Prvi put je uhapšen 1927. godine, a drugi put 1933., kada je bez suđenja poslan na robiju na Ural. Godine 1935. strašna stvarnost postojanja Gulaga bila je još relativno dobro skrivenom tajnom. No, autorica Magdeleine Paz hrabro je ustala i pred punom dvoranom održala govor u kojem je zatražila puštanje na slobodu Victora Sergea.
"Dok mi razgovaramo o slobodi govora naš kolega plaća punu cijenu negdje u nekom zatvoru, negdje s druge strane Urala on pokušava zadržati svoju vjeru u revoluciju za koju je i sam živio."
Ovo se nije svidjelo moskovskim delegatima koji su javno protestirali i počeli negodovati kako bi prekinuli njezin govor, uz argument "kako Magdeleine Paz uopće ne zna o čemu priča". No, Kongres koji je održan godinu i pol dana nakon fašističkih divljanja u Parizu (neredi na Place de la Concorde 6. veljače 1934.) bio je više instrument osude fašizma i nacizma koji se već odavno ugnijezdio u Europi te su njegovi sudionici na kraju ipak okrenuli glavu na sve priče o stranputicama Revolucije. Magdelaine Paz znala je o čemu priča, za razliku od mnogih europskih intelektualaca koji čak i desetljećima kasnije nisu željeli znati za Staljinove zločine i žrtve Revolucije, već su radije sklapali oči pred tom činjenicom u svrhu višeg cilja.
U istom tom Parizu, prema riječima Danila Kiša, intelektualci su još krajem 60-ih i početkom 70-ih odbijali priznati zlodjela počinjena u službi Revolucije. Čistke u kojima su ugašeni i bezbrojni životi književnika tako nisu došle na dnevni red ovog Kongresa koji, ispostavilo se, nije spasio svijet i koji na koncu nije bio mnogo više od graktanja pjesničkih vrana u osvit najveće katastrofe koju je planeta vidjela. Možda najviše kazuje govor Louisa Aragona, koji je rekao kako je krajnje vrijeme da se "mačku nazove mačkom" (citiravši Boileaua). Nažalost, pritom nije mislio na Staljina već je sišao u depresiju doslovnoga, zahtijevajući socijalistički realizam. Ne čudi da je nedugo poslije taj bivši pjesnik postao bijedni socrealistički apologet i partijski aparatčik.
Neven Svilar
