"S obzirom na to da ovaj tekst pišem u jeku Olimpijskih igara u Pekingu, a i pristalica sam poslovice rimskoga satiričara Juvenala o zdravom duhu u zdravom tijelu, upotrijebit ću sportsku metaforu da predstavim ljude koji će odigrati bugarsko umjetničko pisanje na terenu foruma Revije malih književnosti 2008. - u Zagreb stiže cijela jedna nogometna ekipa. Broj onih koji dolaze točno je toliki: 10 + 1, a jedinica sam ja, Mitko Novkov, izbornik prekrasnih deset. Samo selektor, ali ne i trener – trener njihova pisanja bila je kulturna eksplozija devedesetih. Te će se godine u bugarskoj povijesti sa sigurnošću zapamtiti kao ključni okvir i kao odlučujuće za razvoj njihovog desetljeća. Kao što se donekle za rusku književnost kaže da je čitava izašla ispod Gogoljeve kabanice, tako se i za bugarsku književnost na početku 21. stoljeća mirno može reći da se čitava pojavila, ako hoćete, poput Feniksa ili, ako hoćete, poput salamandera iz karnevalske vatre. Ovaj zaključak vrijedi čak i za one koji si to ne žele priznati.
Stoga je jasno da je desetka koja dolazi u Zagreb gostovati u Booksi samo mali dio sposobnih i talentiranih mladih bugarskih pisaca. Ne plašeći se neskromnosti, čvrsto stojim iza ovoga – kad bi se pružila slična prilika, bugarska bi književnost mogla na hrvatski kulturni teren izvesti još dvije, da ne kažem i tri-četiri reprezentativne ekipe, koje bi je predstavile časno, dostojanstveno, visoko dignute glave, ali sa sasvim drugačijim držanjem od onoga naše nogometne reprezentacije kad se sretne sa svojim hrvatskim kolegama. Na račun odsutnosti mogu se jače i reljefnije ocrtati prisutnosti. Revija malih književnosti proteći će bez takvih vodećih 'nogometaša' bugarske mlade književne scene poput Elene Aleksieve, Galine Nikolove, Ralice Černeve, Olje Stojanove, Sonje Nikolove, Krasimire Džisove, Aleksandra Manuilova, Georgija Savčeva, Momčila Nikolova, Stefana Ivanova, Momčila Coneva… Evo prima vista novih 11 imena. A može i još – Jordanka Beleva, Ivan Hristov, Stoil Roškev, da ne spominjem Georgija Gospodinova, Plamena Dojnova, Jordana Eftimova… Ne bih želio oduzimati prostor, jer će ga nedostajati za predstavljanje ovih koji dolaze u Zagreb.
Ja ću svejedno pokušati ponovno podsjećajući: 1) metafora je nogometna, 2) kao i svaka metafora, i ova u sebi nosi koliko uvjetovanja, toliko i razigranosti. Između ostaloga, točno u skladu s duhom devedesetih… Na vratima je izbornik koji čuva leđa glavne ekipe od zlih čudovišta i ljutih neprijatelja, namnoženih u velikom broju. U glavnu ekipu uključeni su Kamelija Spasova, Mira Duškova, Marica Kolčeva, Marija Kalinova, Nadežda Radulova, Silvija Tomova, Jana Bukova, Angel Igov, Emanuil A. Vidinski i Marin Bodakov. Lijevi bek: Mira Duškova - predstavnica nove autentičnosti, kako se izrazio Plamen Dojnov, koja trčkara duž cijelog lijevog krila, lirična, nostalgična i osobno – mitologična. Desni bek: Silvija Tomova – jaka gradska proza od koje se stišće grlo, s čudnim likovima i još čudnijim raspletima. Libero: Nadežda Radulova – pročišćene slobode iskaza, ozračena tradicijama ženske poezije, ali isto tako i teoretskim vijavicama 'trećeg vala' kulturološkoga feminizma. Stoper: Marin Bodakov – dubok do boli, štedljiv do minimalizma, intiman do tajanstvenosti. Lijevi half: Emanuil A. Vidinski – vješt tehničar, iskusan, trči i kroz polje beletristike i kroz polje poezije. Desni half: Jana Bukova – isprobavanje pisanja u najekstremnijim, ali i najtrivijalnijim situacijama, jedno virtuozno baratanje s neposlušnom loptom pisma. Playmaker: Angel Igov – netradicionalan, neočekivan, iznenađujući, zaljubljen u eksperimentiranje koje pozdravlja svaki put kad ga uspije pronaći. Lijevo krilo: Marija Kalinova – vrlo brza, probojna, urezuje se britko, bez kolebanja u najintimnije, tajanstveno i osobno. Desno krilo: Kamelija Spasova – oslobođena, aktivna, zaigrana, od svih najbliža ludičkom početku devedesetih. Centarfor: Marica Kolčeva – sposobna iz ničega stvoriti poeziju, pretvoriti banalnost u lirski događaj, a običnost života u svemirski fenomen! Ljudi koji su zaljubljeni u pisanje kao igru, u igru kao pisanje i upravo zbog toga igraju ih oslobođeno, talentirano, sposobno, znalački. U to će se, nadam se, uvjeriti i svi naši hrvatski prijatelji kad pročitaju odabrane, iako i malobrojne stranice njihovih djela. A meni ne preostaje ništa drugo osim poželjeti im da okuse istinsko zadovoljstvo ovim pisanjem koje je igra i ovom igrom koju nazivamo pisanjem i u koju smo zaljubljeni i upućeni svi mi - njezini gledatelji, čitatelji i štovatelji. Ugodno čitanje!"
Mitko Novkov
Mitko Georgiev Novkov (1961) - psiholog, filiozof, književni, kazališni i medijski kritičar, publicist, novinar, kulturolog, mitolog, postmodernist. Nositelj je nekoliko nacionalnih nagrada za književnu kritiku i novinarstvo - nagrade časopisa Literaturni forum za beletristiku (1999), za knjigu Pegaz, i nagrade za kritiku pokrenute povodom 150. godišnjice rođenja Ivana Vazova i Zaharija Stojanova (2001), nagrade Panica za publicistiku (2003), koja je bugarski pandan Pulitzerovoj nagradi i nagrade Zlatna budilica Kulturnog programa Hristo Botev Bugarskog narodnog radija (2007). Trenutačno radi kao voditelj Umjetničkog odjela Studija za televizijske filmove pri Bugarskoj nacionalnoj televiziji. Tajnik je Društva bugarskih književnika. Autor je knjiga Pojedena jabuka. 101 upravnikova priča (1999.), Razne i još raznije piskarije s povodom i bez povoda (2001.) i Iza sjenki književnosti.
