Mirnes nam se Sokolović uhvatio u koštac s literarnom ostavštinom Mirka Kovača (1938. – 2013.), književnika kojega valja uvijek i iznova čitati kao vrijednu lektiru, kao što je i on sam radio na svojim djelima sve dok ih, jedno po jedno, nije dovršio, doradio i preradio u onom obliku u kojemu ih sad možemo iščitavati u Frakturinoj biblioteci.
U prvom od ukupno četiri nastavka Sokolović, između ostalog, piše:
"Onaj ko je upoznao samo poznog Kovača, po posljednjim knjigama, jamačno bi mogao pomisliti kako je to jedan smiren i pristojan pisac. I sam Kovač kao da je posljednjih godina poželio malo koristi od pisanja, trun sopstvenog zadovoljstva, i zato će se vratiti još jednom porodičnoj istoriji, da je pokuša ispisati u novom dopadljivijem ključu, dati ovog puta sentimentalno. On će čak u to ime i neke stare knjige prekrajati i dopisivati, izbacujući skaredne scene, ublažavajući sablazan, usložnjavajući motivaciju, relaksirajući onu staru napetost i svodeći svoju glasovitu infernalnost na pristojniju i uvjerljiviju mjeru. Kovača u posljednje vrijeme kao da je pohodio dobri duh Andrićev, nadahnuvši ga na dobrotu pripovijedanja, preporučajući mu svagda rad, red, mjeru i odricanje, a u konačnici ga navevši na razna sažimanja."
Uspoređujući prva izdanja Gubilišta ili primjerice zbirke pripovjedaka Rane Luke Meštrevića s verzijama koje će Kovač tridesetak godina kasnije preraditi, Sokolović nas vodi na dugi put kroz djela jednog od najvažnijih književnika s ovih prostora.
Prvi nastavak možete pročitati ovdje.
