Ozbiljnost dječje perspektive

U travnju ove godine učenice (gimnazijalke) Centra izvrsnosti za hrvatski jezik iz Međimurske županije posjetile su Booksu gdje su se susrele s Ivanom Simić Bodrožić s kojom su razgovarale o svemu što ih je zanimalo vezano uz Ivaninu knjigu Hotel Zagorje, rat, odrastanje i njezine buduće planove.

Je li vam se ikad dogodilo da nakon što pročitate knjigu nekog pisca imate strahovitu potrebu biti s njim na 'ti'?
Zanimljivo pitanje. Događalo mi se, nakon što sam pročitala neku knjigu, da se osjećam užasno blisko s autorom. U dobrim knjigama, po meni, to i nije toliko bliskost s autorom koliko s likom. Lik je ono nešto što me zaokupi, i to je sjajno. Kad čitam, čak i ako se radi dijelom o nekakvoj autobiografiji,  toliko uđem u taj svijet da to potpuno zanemarim i saživim se s likovima. Najdraže mi je kad mi autor ostane postrani, kad su mi likovi i cijeli svijet knjige toliko uvjerljivi da prestanem razmišljati o tome da je to netko napisao. Drago mi je kad mi dođu ljudi koji ne znaju da sam napisala knjigu i počnu mi pričati o toj djevojčici i tom liku iz mog romana. To mi je najdraže.
 
Kako ste se odlučili pisati iz perspektive djevojčice? Niste li se bojali da možda nećete biti shvaćeni dovoljno ozbiljno?
Nisam se toga bojala. Iako je najveći dio mog romana baziran na vlastitom životnom iskustvu i on je jednim dijelom autobiografski, ima tu i stvari koje su izmišljene.

Ono što je meni bilo bitno, budući da sam imala to jedno netipično životno iskustvo, jest sačuvati priču koju bi bilo šteta zaboraviti. Prvotno sam imala ideju da zapisujem fragmente iz  života prognanika, da pišem o sudbinama ljudi i da gomilanjem tih sudbina i priča proizvedem nekakav učinak. Međutim, nakon 30-40 kartica shvatila sam da mi treba pripovjedač kroz čije ćemo oči sve to gledati jer samim time to postaje uvjerljivije i snažnije i mogu onda pričati još jednu paralelnu priču iz osobne perspektive. Bilo mi je nekako najlakše i najprirodnije za pripovjedača uzeti djevojčicu jer sam i sama u toj dobi to prošla. Sjećam se utisaka i stvari koje sam ja vidjela.

Što se ozbiljnosti tiče, mislim da dječja perspektiva na jedan čudan način povećava ozbiljnost jer neke stvari koje su nam normalne kad smo odrasli, djeci nisu. Dijete nema razvijene političke stavove, ličnost još nije formirana pa onda kroz njegove ili njezine oči sve djeluje luđe i strašnije. Jedino sam se pokušavala čuvati naknadne pameti, ne unositi svoje današnje stavove.

Jeste li  razmišljali o tome da biste svojim tekstom mogli povrijediti nekoga oko sebe?
Nisam o tome previše razmišljala jer kad tako nešto radite ili radite do kraja ili potpuno izmišljate, ali to se onda osjeti. Osjećaji su vrlo bitni i oni moraju biti autentični da bi priča držala vodu. Kad zaista želite napisati umjetnički relevantnu priču, ne smijete se štedjeti. Ne pišem da bih nekome naudila.

Što o vašem djelu misle vaša mama i brat?
Majka i ja smo dosta bliske. Kad bih napisala 20-30 kartica, dala sam joj da pročita, tako da je ona zapravo na neki način sudjelovala u cjelokupnom procesu i sve je to osjetila i otplakala i odsmijala se... Bila mi je potpora. Sjećanja su dijelom i njezina pa sam je tjerala da mi priča o nekim stvarima. Kad sam je pitala: "Sjećaš li se, mama, kad je brat pisao pismo Tuđmanu?", ponosno je odgovorila: "Ja ta pisma imam!" To mi je bilo nevjerojatno! Rekla je da ne zna zašto, ali da ta pisma stoje u jednom fasciklu i to me je oduševilo. Nisu imali ništa protiv. Jasno im je da su utkana u priču, ali do određene granice.
 
Moramo priznati da nam u prvom dijelu romana, baš do tog prvog pisma predsjedniku, brat nije toliko zaokupio pažnju, bio je samo jedan od likova. U trenutku kad se javi s pismom postaje jako važan jer je iskočio iz situacije i pokazao da je osoba koja se brine za svoju obitelj. Što mislite o tome?
Njega nije bilo puno zato što pišem iz perspektive djevojčice, a brat koji je stariji sedam godina ne dijeli isti svijet. Djevojčicu brat ne zanima u toj njenoj dobi, on je tu kao elementarna nepogoda. Nisam mislila da ga je potrebno previše isticati. U prvom dijelu romana nema oca, ne zato što joj ne nedostaje, već zato što kad si dijete to tako ne osjećaš.

Je li vas iznenadio uspjeh postignut romanom?
Uistinu me iznenadilo. To sam već više puta rekla. Bila sam uvjerena da to nitko neće čitati. Pišete, a mislite si: “Šta ja to radim?“ Imala sam osjećaj da je roman meni potreban pa sam ga zato i pisala. Bila sam uvjerena da se neće čitati iz dva razloga. Prvi su devedesete, to je jedna već više puta prožvakana tema i svi nekako žele ići dalje, u budućnost, svima je muka od tih 90-ih. Drugi razlog je taj da roman govori o prognanicima, a oni stalno nešto hoće, nitko ne zna što će s njima i to sad nije aktualno. Bila sam uvjerena da će roman čitati moji prijatelji ili oni koje to zaista zanima.

Laska mi uspjeh, ali ponekad se još uvijek tome čudim. Nisam pisala da bih bila slavna, nadam se da se to dogodilo jer sam uspjela ispričati univerzalnu priču.

Planirate li dalje pisati o toj tematici ili uopće pisati?
Planiram i jedno i drugo. Trenutno pišem nešto što nema veze s tom tematikom, iako mi je zanimljiva jer je rat jedan takav tektonski poremećaj u društvu i silno utječe na sve njegove slojeve. O ratu se može pričati na tisuću načina. Prije rata i poslije rata nismo isto društvo. Rat može biti okvir za tisuću priča koje su i bliže i dalje povezane s njim. Društvo se desetljećima oporavlja od njega i to je tematika koja je po meni neiscrpna.

Mislite li da mladi danas možda premalo znaju o ratu?
Mislim da imaju drugačije razmišljanje o tome. Imala sam dva-tri nastupa u gimnaziji i vidjela sam da se profesori trude da im to približe, ali to najviše ovisi o interesu. Kad sam imala devet godina, meni je to bilo toliko dosadno i ne znam zašto bi to nekome bilo zanimljivo. Glupo je kad se djecu tjera na čitanje, sve dolazi s vremenom, svi osjećaji. Nadam se da će im knjiga pružiti mogućnost da se približe toj tematici, ali kad od njih tražimo da stvari gledaju našim očima, samo stvaramo otpor. Treba naći neki dobar način da im se to predstavi.

Na kojim su se sve razinama pronašli ljudi koji su čitali roman, poistovjetili se? Imate li o tome povratnu informaciju?
Zanimljivo je to, to je roman koji je pisan jednostavnim jezikom jer ga priča djevojčica. Mnogi ljudi koji pročitaju roman misle da su ga razumjeli zato što su razumjeli jezik. On ima više slojeva, tako da kad imate 17, uhvatit ćete jedan sloj, a s godinama sve više i više slojeva. Ono što je meni važno kao povratna informacija jest da roman mora izaći sljedeće godine u Njemačkoj, što mi laska.

Svakome je u adolescenciji potrebna majka. Kako ste se vi nosili s time da je vaša majka bila izgubljena, ponekad u svojim mislima, svom svijetu?
To nije nešto s čime se lako nositi, ali odrastanje je uvijek bolno i odnosi u obitelji su uvijek isprepleteni s koječime. I toj mami se svašta događa u životu. Htjela sam pokazati kako se moja generacija nosila s roditeljima jer kad ste mali nekako vam treba da mislite kako vaši roditelji mogu sve, tako je lakše. No, kad shvatite da su bespomoćni kao i vi, onda je to jedna nova situacija s kojom se treba nositi. Ovaj roman je i knjiga o odnosima s roditeljima, obitelji...

Biste li se rado vratili u Vukovar?
Strašno volim Vukovar. Tamo imam prijatelje i rado ga posjećujem, ali taj se grad dosta promijenio, što se tiče i ljudi i atmosfere. To je bio mali, ali urbani grad, bio je kulturan gradić, a kasnije se to sve promijenilo. Jako je loša ekonomska situacija i mladima stvarno nije lako. Ima i niz drugih problema. Uvijek sam uzbuđena kad obilazim grad, ali brzo se vratim nazad jer vidim da nemam više što tamo raditi. Ne možete se dugo negdje zadržavati zbog građevina, nego zbog ljudi. Posjetim prijatelje i vratim se u Zagreb. U Zagrebu je moj život.

Mislite li da bi vam bilo lakše da ste bili stariji?
Ne. Kad si stariji, znaš što se događa i to te slomi. Kad si dijete imaš filter kroz koji doživljavaš svijet oko sebe. Djetetu je rat i umiranje strašno, ali i uzbudljivo. Ono ne zna što je smrt. Zna da neke osobe više nema, ali ne shvaća to tako.

Sjetite li se rado djetinjstva?
Sve što se događa u djetinjstvu događa se po prvi put i poslije se ništa ne može mjeriti s time pa ga se zato rado sjećamo. Sve je nekako uzbudljivo i super, gdje god da smo odrasli. To su godine koje nas formiraju i zato osjećamo toplinu prema njima.

Jeste li prepoznali neku ironiju života u tome što ste vi i vaša obitelj bili kao izbjeglice smješteni u  hotelu 'Kumrovec'?
Meni je to potpuna ironija. To nije bio čak ni hotel, nego politička škola. Nisu nas imali kamo staviti, to je bilo potpuno ironično. Sve to govori o tom vremenu, o tome kako je prvo postojala jedna religija Tita i partije, pa je došla neka nova koja ju je smijenila. Ljudima uvijek treba nešto što je veće od njih samih da vjeruju u to.

Čuli smo da dolazi do ekranizacije vašeg djela...
Da! Pišem scenarij. Postoji već jedna verzija scenarija. Kolegica Jasmila Žbanić i ja radimo zajedno na scenariju, jedini je problem što je ona u Sarajevu, a ja u Zagrebu. Ona je zaista izvrsna umjetnica, profesionalka u svom poslu i prekrasna osoba. Učim kad radim s njom, učim od nekoga tko je najbolji u tom poslu. Ima poseban smisao za humor, sličnog smo senzibiliteta. Nadam se da će od toga nešto dobro ispasti. Film će se počet snimati tek druge godine. Ipak treba to sve napraviti.

Mislite li da danas mladi ljudi premalo znaju o hrvatskoj književnoj sceni?
Uopće ne znam koliko znaju o tome. Ne mogu se sjetiti sebe u tim godinama. Čini mi se da smo dosta toga dobivali u školi. Jedini je problem bio taj što je gradiva bilo jako puno, iz svakog predmeta. Što se lektire tiče, prva dva razreda su dosadna, tek kasnije postane zanimljivo. Od te silne mase gradiva desi se da ono najbitnije ne uhvatiš. Najviše gnjave sa srednjim vijekom, prosvjetiteljstvom i humanizmom, a to je jako teško shvatiti. Prvo, pisci dolaze iz vremena koje je svjetlosnim godinama udaljeno od čitatelja i drugo, kad je netko pisao tekst sa svojih 50-60 godina, iza njega stoji jedno cijelo životno iskustvo. Kako možemo očekivati da će netko sa 17 godina to shvatititi? Ne znam koliko to onda ima smisla. Takav pristup književnosti može vas obeshrabitiri da se kasnije bavite književnošću. Naravno, treba učiti i Shakespearea, Gundulića... ali sve to u nekim doziranim količinama. 

U emisiji 'Nedjeljom u 2' spominjete kako imate problem, unutarnji bunt kad je riječ o Srbima.
Nemam ja problem s njima općenito, ali postoji tu jedna stvar od koje ne mogu pobjeći. Dogodi vam se jedna trauma u životu i tražite odgovor na pitanje tko je za to kriv? Jasno je da  nisu došli vanzemaljci. Ne mogu na rat gledati kao na elementarnu nepogodu, a opet racionalno,  jasno mi je da  ne mogu narod kriviti za nešto što mi se dogodilo. Znam da moram raditi na sebi i izaći iz svoje traume, sagledati drugu stranu priče i odbaciti bilo kakvu mržnju, to šteti prvenstveno meni. A opet, ne možemo te situacije i osjećaje ne nazvati pravim imenom. Glupo je sad, zato da bismo sredili odnose, iskriviti taj dio priče. Rat treba prihvatiti kakav on jest. Imam problem s tim da se stvari pokušavaju iskriviti i sve se pokušava prikriti. U Vukovaru ima škola gdje jedna djeca uče povijest, druga historiju. Stvari ne smiju ostati neriješene.  

U kakvom ste odnosu sa svojom djecom?
Trenutno smo u nekom čudnom odnosu, s obzirom da oni imaju 5 i 2,5 godine. Klinci su još mali. Kad su mali,  to je posve drugačiji odnos nego kad su veliki. Ulažete više fizičkog napora da biste ih naučili nekim pravilima, da se ne tuku do krvi zbog igračke...  Imamo dvije male bebe koje su prirodni neprijatelji, a mi moramo biti balans. Nije lako.

Kako je vama bilo u tom malom prostoru, vama troma? Svaki čovjek ipak treba komadić svog mira?
U trenucima je znalo biti kritično i teško, ali smo bili u jednoj specifičnoj situaciji gdje soba pada u drugi plan. Stalno očekuješ druge vijesti. Hoće li se vratiti tata, hoćeš li doći kući... Taj prostor je marginaliziran, nije toliko bitan, ne vidiš ga.

Što je bilo s velikom prvom ljubavi iz romana?
To su te velike ljubavi koje su velike tada. Ništa. To je neki dio fikcije, nija baš sve bilo kako je napisano. Ono što je u tom romanu autobiografski je emocija, ne treba se moja knjiga čitati kao neki dnevnik.

Zanimljivo je kako ste rekli da nikad niste prestali čekati oca, prepoznajemo li uopće taj trenutak kad prestanemo čekati blisku osobu?
Tog trenutka zapravo nema. Trenutka za koji se uhvatiš i kažeš: “Sad je to to!“ Kad ostanete bez svega, sve vam se sruši, ali ipak živite jer morate, iako mislite da ne možete.

Koje je vaše mišljenje o projektu 'Pisci na mreži', nedavno ste bili gošća toga projekta?
To je super jer uvodi neke nove tehnologije pa će učenicima možda biti zanimljivije na satovima književnosti. Ide u korist promoviranja pisane riječi koja je na taj način bliža učenicima.

Kako vam je bilo kod predsjednika?
O tome sam napisala tekst pa svatko može pročitati, da ne prepričavam. Meni je jasno da ljudi na položaju imaju puno posla, ali kad im daš ovlasti nekako se promijene. Bez obzira na sve protokole, predsjednik mora imati svoj osobni stav. Ja ga nisam osjetila.

Treba li se vaš roman naći na popisu lektire?
Meni bi bilo drago, zato jer nudi jednu priču od koje se može lijepo učiti, potiče na razmišljanje.


Razgovarale Nika Levak (oblikovala i finalizirala intervju), Franka Belović, Elena Mikolaj i Mateja Kerovec, uz stručno vodstvo profesorice Julijane Levak.