"Nakon što sam prešla prvi prag zrelosti, počela sam shvaćati da se sva životna filozofija može svesti na desetak izreka. Jedna je od njih i ona o nikad ne reci nikad. U svom čitanju hrvatske književnosti i govoru o njoj odabrala sam pomirljive tonove. Polemike nisu forma u kojoj sam namjeravala sudjelovati," govori za Večernji list (14. lipnja 2007) Julijana Matanović.
"Međutim, u trenutku kad sam upitana kako ću pogledati studentima u oči, odlučila sam da upravo zbog njih nešto moram reći. A pred njih izlazim tek nakon što samu sebe pogledam u ogledalo. Priča je htjela da sam upravo, na 4. godini kroatistike, zaključila kolegij Književne nagrade ulaznica u povijest?
Mogu neskromno reći da imam uvid u njihovu brojnost, tradiciju, imena laureata, imena žirija. Ne bih se nikada usudila predložiti takav kolegij da i sama nisam bila članicom žirija. Uvjerena sam da je u svemu, pa i u komentiranju nagrada o čijem je dobitniku odlučio netko drugi, najvažnije steći pravo na govor. U pitanju nagrada, jedna od točaka toga prava tiče se i poznavanja pravilnika nagrade, propozicija reći ćemo.
Primjerice, nagrada Ðakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara dodjeljuje se i osobi koja kontinuirano prati književnu scenu, i ima najmanje deset objavljenih radova u protekloj godini. Nagradu, dakle, može dobiti i knjiga čiji posljednji ispis komisija ima na stolu, a tekstovi su već prije toga objavljeni.
Referiram se time na komentar generacijskog kolege Krešimira Bagića koji u Jutarnjem listu dovodi u pitanje nagradu Julije Benešić dodijeljenu Heleni Sablić Tomić. Mi koji se bavimo kompozicijskim motivacijama znamo da bi netko sada mogao dodati da je kolega Bagić tu istu nagradu primio godinu dana prije pa i upitati Je li istina da mu je Helena pisala izvještaj?
Zainteresirani, kako to kod nas u pravilu i biva, ne mora čak ni znati za koju je knjigu nagradu Krešo primio, ali pogrešan zaključak smije javno prezentirati. Nagrada s najelastičnijim kriterijima je Vjesnikova. O tome se treba razgovarati. Predlažem dvije teme. Prva, njome se nagrađuje književnost; ne vrsta (Tin Ujević, Zvane Črnja), čak ne ni šire; proza kao Gjalski.
Teško je ocijeniti je li najbolje iz područja književne povijesti bolje od najboljeg romana u kategoriji roman. Druga, Vjesnik ne raspisuje natječaj u tisku, kao MH primjerice, dolazi u obzir sve objavljeno od posljednje dodjele. Nema datuma "do", i onda javnost, kao u slučaju Borivoja Radakovića, može upitati o "naknadnom pristizanju". Što se mene osobno tiče, nikada nisam tajila svoje odabranike.
Da me kojim slučajem nazvao g. Josip Pavičić, dala bih mu na uvid svoju ovogodišnju top-listu. Možda bi se pravio da ne vidi ime prof. Žmegača na prvom mjestu, ali oko bi mu zapelo na romanu Miljenka Jergovića. Vjerojatno bi mi isti čas predložio da otrčim u kadrovsku službu i podignem radnu knjižicu. Kad se to nije dogodilo, krećem na zgotovljavanje zbornika studentskih radova pod naslovom Književne nagrade ulaznica u povijest? Budući polemičari moraju steći uvid u gradivo. A ja opet pred ogledalo; da vidim boru više."
