Utorak
08.02.2011.

Godina žena u književnosti?

booksa



A+ A-

Posljednjih godina mnogo se pričalo o ženskom pismu. Kao fenomen tzv. écriture féminine artikuliran je u Francuskoj početkom 70-ih godina prošlog stoljeća od strane Hélène Cixous. Ona ga je definirala kao neku vrstu antipoda patrijarhalnom pismu, obilježenog binarnim opozicijama, te kao takvo ono čini dio poststrukturalističke kritike binarnih opozicija. U tom smislu sasvim je prigodno da i sam stav prema 'ženskom pismu' živi u vidu binarne podjele.

Naime, čini se da postoje dva sasvim oprečna stava odnosno dijametralno suprotna pogleda na taj fenomen, koji se odlično uočava i kod samih autorica. Dovoljno je pogledati dva posve oprečna pogleda na 'žensko pismo' od strane dvije autorice čije su knjige prošle godine u Hrvatskoj pobudile dosta veliku pažnju. Evo što o tome kaže Mirjana Dugandžija, poznata novinarka i spisateljica čiji je roman Nekoliko dana kolovoza bio izuzetno hvaljen nakon što se pojavio u rujnu prošle godine, "To me baš i ne zanima. Neka čitanja mog romana bila su isključivo u 'ženskom' ključu, i time se nešto izgubilo. Ali ja sam dovoljno sigurna u univerzalni sloj svoga romana da se ne bojim i dodatne oznake 'ženskoga'. I nemam ništa protiv da se vidi da je knjigu napisala žena. Ako tko misli da miris žene okužuje svaku ozbiljniju misao, nek se ne hvata ove knjige."

S druge strane, Elizabeth Strout, autorica Olive Kitteridge i Amy i Isabelle, koja je gostovala u Zagrebu u lipnju prošle godine, kaže kako postoji samo dobra i loša književnost, "Nikad sebe nisam smatrala ženskom autoricom, niti mislim da je važno da li je autor muškarac ili žena. Postoji samo dobro pisanje i loše pisanje. Žensko pisanje je nešto s čime uopće ne želim imati veze."

Gledamo li na 'žensko pismo' na ovaj ili onaj način, činjenica jest da je u Hrvatskoj prošle godine izašao veliki broj izuzetno hvaljenih naslova autorica, zbog čega su mnogi o 2010. godini govorili kao o 'godini žena' u hrvatskoj književnosti. O tome da li je 'godina žena' zaista realan kulturni fenomen ili obična izmišljotina urednika kulturnih rubrika govorila je upravo Mirjana Dugandžija, "'Godina žena' je dobra novinska tema, i ona se zaista i dogodila. Otkud ta 'navala žena', ne znam. Možda bi znao sociolog: je li riječ o pukoj koincidenciji ili boljoj 'vidljivosti' žena koju su si izborile, ili žalosnoj činjenici da je pisanje samo još jedan od loše plaćenih poslova… I zašto su tzv. stvarnosnu prozu, nastalu oko 2000. godine, više pisali muškarci. Ako kažem da su muškarci bili više okrenuti ratu, mladoj demokraciji, tranziciji… izlažem se riziku da budem napadnuta kao politički nekorektna ili zatucana ako kažem da su to teme zanimljivije muškarcima."

No, koliko god proteklu godinu mnogi smatrali godinom žena u književnosti činjenica je da je književnost još uvijek dominantno muški poligon. Kada se vidi koliki je zapravo nesrazmjer objavljenih i pogotovo recenziranih knjiga muškaraca i žena, pitanje pogleda na 'žensko pismo' postaje sasvim sporedno. No, ako netko smatra da je takav slučaj samo u Hrvatskoj te da je na Zapadu situacija potpuno drugačija, trebao bi se još jednom zapitati, budući da je i u zemljama koje se mogu pohvaliti mnogo većom rodnom jednakošću nego što je to slučaj u Hrvatskoj književnost još uvijek dominantno muško područje. U prilog tome govore i podaci koje je prije nekoliko dana objavila organizacija VIDA (Women In Literary Arts). U istraživanju ove američke organizacije prebrojani su tekstovi u najpoznatijim američkim i britanskim časopisima za književnost odnosno književnim prilozima najznačajnijih novina, a dobiveni rezultati veoma su poražavajući. Tako je npr. u Harper's Magazine omjer tekstova muškaraca i žena tri naprama jedan u korist muškaraca, baš kao i u časopisu New Yorker, gdje su muškarci autori 449 tekstova, dok su tek 163 teksta potpisale žene. No, u ta dva lista situacija je još i dobra budući da je u The New Republicu samo 49 tekstova autorica naspram 256 tekstova koje su potpisali muškarci, dok je u The New York Review of Books 462 teksta muškaraca uz 72 teksta autorica. Jednaki omjeri, a ponegdje još i gori mogu se naći i u drugim listovima, među kojima su i Times Literary Supplement, Poetry Magazine, Granta, The Paris Review, The Three Penny Review, The Boston Review, Tin House, London Review of Books...

Nesrazmjer je očit ne samo u autorstvu kritičkih tekstova, već i u omjeru knjiga koje su bile predmetom kritike. Tako je u London Review of Books 68 knjiga koje su bile predmetom prikaza napisano od strane spisateljica, naspram 195 autora, što će reći da spisateljice dobivaju samo 26% prostora. Također, veći je broj kritičara naspram kritičarki te on iznosi 78%. U Americi je omjer još gori, pa je tako u uglednom Times Literary Supplementu zastupljeno samo 25% kritika knjiga spisateljica koje je kritiziralo čak 72% muškaraca.

Glavna urednica u književnoj rubrici Guardiana Claire Armitstead kaže: "Mi uvijek nastojimo imati jednak broj tekstova muškaraca i žena, no stvar je u tome da se mnogo više muškaraca nudi da piše tekstove. Po mom osobnom mišljenju to je rezultat pomanjkanja samopouzdanja kod ženskih autora." William Skidelsky, urednik u Observeru, kaže kako bi bilo prilično rigidno kada bi se na silu pokušavao uvesti jednak omjer muškaraca i žena, "Iako se trudimo da bude što veća ravnoteža, to se ne može činiti nasilno", kaže Skidelsky. U Hrvatskoj, doduše, nitko još nije poduzeo neko opsežno istraživanje o razlikama u zastupljenosti muškaraca i žena, no s prilično velikom sigurnošću se može ustvrditi kako situacija nije bolja nego u Americi i Velikoj Britaniji. Bila 2010. 'godina žena' u književnosti ili ne.

Neven Svilar

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!