MISLIM DA SE SMIJEŠIM
Došao sam na plažu da provedem
Vrijeme ručka; izuo sam cipele i
Sada sjedim na pijesku
U mekom proljetnom suncu
Pušim i gledam u valove
Kako spokojno umiru
Malo sam začuđen
Da navršavam četrdesetu
Rubom vode i pijeska prolaze
Lijepe mlade žene
Sa zavrnutim nogavicama
Vidim ih u času kad uđu
U moj pogled na valove
Znam da je zakon vjerojatnosti
Na mojoj strani, da je
Među njima barem jedna koju
Bih mogao nagovoriti bez
Većeg napora
Bez znatnijih tehničkih poteškoća
Ali ne slijedim ih pogledom
Gledam pravo u valove
Kako spokojno umiru na pijesku
Ne zanimaju me igrači odbojke
Iza mojih leđa
Ne zanimaju me djeca
Ni roditelji ni malobrojni kupači
Ni daske ni gumena odijela
Ne zanimaju me galebovi ni psi.
Sjedim i gledam u valove
Kako spokojno umiru
Pušim i od vremena na vrijeme
Pročistim grlo i pljucnem
Između koljena u pijesak
Mislim da se smiješim
U mekom proljetnom suncu
Lagano, neodređeno
Kao čovjek, koji ima osjećaj
Da je pobijedio u nečemu
Ali mu nije jasno koliko mu je stalo
I je li mu uopće stalo
Godine će dolaziti i prolaziti
Mogu mi podmetati nogu
Ali mi ne mogu donijeti ništa
Što već nisam živio
Ništa što već nisam umro.
Veliki pjesnik, esejist, novinar, prevodilac i predstavnik generacije koja je izgubila mladost u komunizmu, a usuprot tome i unatoč dugogodišnjoj emigraciji nikad nije odlutao negdje u mračne sfere ustaštva i gnjeva... Boris Maruna umro je danas u Zagrebu, s nepunih 68 godina. S dvadeset godina emigrirao je u Italiju, završio Sveučilište Loyola u Los Angelesu i uz to završio hispanistiku u Barceloni.
HRVATI MI IDU NA JETRA
Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina
Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.
Boris Maruna vratio se 1990. u Hrvatsku, postao žestoki kritičar Tuđmanova režima, nakratko ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, glavni urednik Vijenca, te razočaran u postratnu zbilju rekavši "Bilo je lakše voljeti te iz daljine" otišao ponovno u dobrovoljni egzil, u Čile. Konačno, tamo je postao hrvatskim veleposlanikom.
ETO VAM VAŠIH JUNAKA
Najbolje hrvatske branitelje
Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke
Ili među kamenjem gdje su zaustavljali
Kugle svojim tijelima.
Nisu znali lagati.
Nisu pljačkali.
Nisu ubijali starce i djecu.
Nisu silovali djevojčice.
(Pa ni one među uglednijim gospođama
Koje bi im bile iskreno
Zahvalne.)
Nisu ništa zaradili na oružju.
Slabo su napredovali sa činovima.
Jednostavno nisu imali nikakva
Smisla za život.
