Začitavanje: 'Sloboda'

Franzenov dugoočekivani novi roman Sloboda (V.B.Z., 2011.) kritičari su obasuli pohvalama proglasivši ga 'velikim američkim romanom'. Iako se razlikuje od većeg dijela vrhunske suvremene američke književne produkcije, Sloboda osobito dojmljivo progovara o američkom načinu života. Kako je upravo sloboda temeljna vrijednost Amerike – i u himni se ona naziva Land of the free – Franzen razmatra što danas znači biti slobodan. Propitivanje ne daje ohrabrujuće rezultate; naprotiv.

Roman se bavi životom obitelji Berglund u vremenskom rasponu od zadnjih nekoliko desetljeća 20. stoljeća do 2008. godine, pokrivajući tako nekoliko generacija. U središtu su bračni par Walter i Patty, njihova djeca Joey i Jessica te Walterov prijatelj Richard Katz. Sve počinje 'izvještajem' susjeda o raspadu čitave obitelji Berglund: Walter i Patty nisu više zajedno, a Joey je roditeljsku kuću napustio još kao tinejdžer…

Ono što slijedi pomno je propitivanje psihologije pojedinih likova i njihovih iznimno složenih međusobnih odnosa. Berglundovi su primjer života koji je omogućio američki san: oni su slobodni na svim bitnim razinama – financijskoj, socijalnoj, obiteljskoj, ideološkoj, religijskoj – ali su ipak duboko nezadovoljni. Problem je to na koji odavno upozorava filozofija: sloboda od ne znači i slobodu za. Berglundovi ne znaju tako što bi sa svojom slobodom, koja donosi tek izgubljenost i neukorijenjenost. Jedina sloboda za koju poznaju likovi Franzeonova romana sastoji se u tome da si – kako kaže Richard – "sjebu život". A oni to temeljito i rade. Tako Franzen ironizira temelje američkog načina života, koji se, izborivši se za slobodu, izborio samo za 'prazan prostor' s kojim ljudi ne znaju što bi započeli, pa takav, reklo bi se, gotovo idealan način života rezultira nesrećom, bijesom i očajem.

No ne radi se ipak o nekom posve 'praznom' prostoru: čini se da obitelj kao temeljna, ako ne i jedina vrijednost, ipak postoji. Zato Sloboda i jest romaneskna saga, no to nije jedini razlog širokog zamaha u opisivanju sudbine jedne disfunkcionalne obitelji. Franzen, naime, očito smatra kako je obitelj svojevrsni mikrokozmos u kojem se zrcale svi širi problemi društva, kojima se autor također želi pozabaviti. Njegova namjera je i bila opisati – kako je to New York Times primijetio – "kako danas živimo". Rezultat je zanimljiv i dojmljiv roman od petstotinjak stranica.

Ideja kako je pričom o obitelji moguće ispričati život nacije pripada još 19. stoljeću, pa se čini da se Franzen nastavlja na tradiciju realističkog romana i temom, a donekle i tehnikama pripovijedanja. Još se prilikom pojave Korekcija govorilo da Franzen upućuje na kraj postmodernizma. Sloboda nikako nije izdanak postmoderne književnosti koja eksperimentira pripovjednim tehnikama, ali ipak ne znači da se radi o devetnaestostoljetnom romanu. Autor je naprosto smatrao da se na temelju velikih realističkih romana, poput Rata i mira, može stvoriti i veliki suvremeni roman. Tako i njega, poput Tolstoja, najviše zanima psihologija likova i međuzavisnost čovjeka i njegovog socijalnog okruženja. Ako pisac želi stvoriti 'žive likove' - što Franzen očito želi – onda mora posegnuti i za pripovjednim stvaranjem iluzije zbilje. To onda isključuje veće eksperimente unutar samog pripovijedanja; ono je prvenstveno u službi likova i njihove priče.

Ipak, Sloboda se poigrava konvencijama realističkog romana na vrlo zanimljiv način. Iako je roman gotovo u cjelini ispričan u 3. licu jednine, ne priča ga neki sveznajući pripovjedač. Naprotiv, pojedini se dijelovi fokaliziraju, 'prelamaju' kroz vizure pojedinih likova. Tako je prvi dio ispripovijedan 'izvana', sa stajališta susjeda, drugi dio kroz Pattynu vizuru, da bi slijedile vizure Waltera, Joyea, Richarada itd. Izlaganje ne prati vremensku kronologiju, a neki se događaji pripovijedaju po dvaput, ovisno o liku koji u njima sudjeluje, što sve stvara dinamično i složeno pripovjedno tkivo.

Franzen je dobar pisac koji uspijeva izraziti paradokse suvremenog načina života na izniman način.

Vesna Solar