U prašnjavom, dragom Zagrebu

Pudli lete na jug zbirka je proze hrvatskog autora, urednika i novinara Pere Kvesića. Prethodno objavljena na autorovom blogu, ona predstavlja prvu kolekciju autorove novije proze nastale u zadnjih petnaestak godina. Oni upoznati s Kvesićevim radom i pojavom znat će da se radi o piscu generacije koja je započela hrvatsku 'prozu u trapericama', te autoru koji je najviše objavljivao sedamdesetih i osamdesetih godina, a kasnije ostao pomalo zameten i zaboravljen u domaćem književnom životu uslijed političkih previranja i nepodobnosti u ovom i onom sustavu.

No Pudli nipošto nisu prilika za razračunavanje sa starim neprijateljima niti polje za analizu društvene i političke situacije, pa knjiga zapravo ima minimalan, gotovo nepostojeći ideološki naboj. Kvesića, čini se, ne zanimaju stare svađe čiji se odjek može naći samo na jednom mjestu u cijeloj knjizi, niti se planira baviti gorućim pitanjima današnjeg političkog života, kao ni povijesnim temeljima na kojima ona leže. Jedino o čemu Kvesić danas želi razgovarati jest njegov najbolji prijatelj – zapravo, čovjekov najbolji prijatelj – pas.

Psi su više-manje jedina poveznica priča i kratkih eseja (kolumnističkih po prirodi) od kojih se knjiga sastoji, bilo da se radi o anegdotama iz autorovog života, fikciji ili razmišljanjima o trajnom prijateljstvu i intimnom suživotu s čovjekovim najboljim prijateljem. No ipak bi bilo krivo pomisliti da je taj odnos jedina stvar koja proizlazi iz čitanja ovih tekstova. Naime, u pozadini se ipak suptilno ocrtavaju obrisi uspona i padova osobnih veza, životnih razočaranja, pa čak i kulturnih i društvenih događanja, svega onoga što čini šest-sedam desetljeća života.

Moglo bi se čak reći da je naoko naivni pristup pisanju kroz leću odnosa s psima lukav i nepretenciozan način da se posredno pristupi opisu jednog doba i miljea kojim se izbjegava ogorčenje i život sagledava iz šire perspektive u kojoj su apsurd i glupost jednako konstantni kao i odanost, prijateljstvo i ljubav.

A apsurd i glupost, praznovjerje, naivnost i ostatak spektra ljudskih slabosti svakako su još jedna Kvesićeva opsesija koja ga goni da kopka po svom životu u potrazi za neobičnim događajima samo da bi ih jednakom ustrajnošću secirao, analizirao, racionalno objasnio i otklonio sumnju o ikakvim nadnaravnim i neobjašnjivim svojstvima koje bi mogli imati.

Kao rezultat proizlaze priče koje naoko grebu po nekom skrivenom svijetu, grade atmosferu magičnog realizma, samo da bi do kraja ispod površine uvijek otkrile prašnjavi stari Zagreb i njegovu sivkastu banalnu svakodnevicu. Ono što čitatelja pošteđuje iritacije, koju očito osjećaju Kvesićevi najbliži suočeni s njegovom potrebom da objasni svaki trik i čaroliju života, činjenica je da taj sivi Zagreb i nije tako loš sam po sebi i ne zahtjeva nikakve natprirodne sile da ga učine zanimljivijim i dragim domom.

Istina, i atmosfera i ideje prisutne u tekstovima bile bi snažnije i zanimljivije da su nešto dorađenije jer su tu i tamo relativno dobro složene u ekonomičnim i poentiranim pričama, no ipak je većina samo naznačena u crticama koje zvuče kao sjajne ideje za priče koje autor nije stigao napisati. Uz to, priče ponekad prepričavaju umjesto da pričaju, tražeći od čitatelja da sam popuni praznine bojom i životom. To se možda može pripisati Kvesićevoj novinarskoj pozadini i primarnoj želji da poentira umjesto da strpljivo gradi konstrukciju kojoj je ta poanta samo zgodan dodatak. 

Krajnji rezultat je simpatična i čitka kolekcija tekstova koja niti cilja, niti postiže poseban efekt u formalnom smislu inovacije u formi, niti donosi posebno upečatljiv osvrt na društvo i vrijeme u kojem nastaje, no opet nudi dovoljno zanimljive, duhovite i pronicljive tekstove zbog kojih svakako vrijedi vrijeme provedeno s njima, a i trud potreban da ih se pretvori u ovu knjigu i spasi od zaborava u beskrajnom detritusu produkcije na internetu.