Srijeda
27.08.2008.

Začitavanje: 'Patrola na cesti'




A+ A-

Točno kao što i priliči svakom poštenom građaninu naše mladokapitalističke republike, ne radim stvari kako su inicijalno zamišljene, već onako kako mi propisuju korporacije – povrće ne kupujem na tržnici nego u velikim i nezdravim trgovačkim centrima, nedjelju ne provodim na misi nego u potrošačkom zanosu kupujem sladolede na Jarunu i ispijam ledene kave, a knjige ne kupujem u knjižarama nego – na kioscima.

Jednog lijenog srpanjskog jutra u moju trafiku na moru (primijetite kako kontinentalci vole svojatati lokalne tekovine!) došla je nova pošiljka jeftinih knjiga. Među njima se našla nova zbirka priča Jurice Pavičića Patrola na cesti (V.B.Z.). S obzirom na to da mi se izbor knjiga za plažu (kao i svake godine) već treći dan sunca učinio krajnje pretencioznim, impulzivno sam uz dnevne novine kupio i Juricu, namah shvaćajući da sam pogriješio.  S njim, naime, imam problem – njegovi krimići mi se ne sviđaju, ukus u filmovima rijetko nam se poklopi, utorkaši mi općenito idu na živce, a njegove kolumne u subotnjem prilogu dnevnih novina su mi predepresivne, iako ih svaki put pročitam.

I tako, znajući sve to, istog sam dana batalio svoju knjižurinu i uzeo lagano štivo za plažu. Međutim, mojem iznenađenju nije bilo kraja – pred mojim se očima otvorio široki svijet iz Pavičićevih članaka, morlački Mordor misteriozno sažet u formu kratke priče. Savršene protuteže ljetnom danu, Pavičićeve priče su, premda prepune glazbeno-filmofilskih referenci, bez ijedne suvišne riječi i s taman dovoljno patetike zagrebale negdje ispod tvrde kontinentalne kože i inficirale me svim tim tvrdim vlaškim riječima misterioznog prizvuka i gorkom, dešperacijom natopljenom južnjačkom utjehom. Inače, Pavičićev je regionalni prosvjetiteljski duh izuzetno prisutan u spomenutim kolumnama, tako da se niti u pričama ne libi koristiti dalmatinizme koji običnom kontinentalcu predstavljaju zagonetku, a ujedno neizmjerno obogaćuju tkivo hrvatskog jezika (omiljeni novi izraz kojeg sam naučio je fundać – talog crne kave, a dalje od mora bi se reklo soc).

U pogovoru Jurica priznaje kako je dobar dio priča nastao brzo, pod pritiskom izdavača, ali se to ni najmanje ne primijeti. U svakom slučaju, zbirci je nemoguće naći ijednu zamjerku, a apsolutni favorit mi je priča (nastala po istinitom oglasu u Slobodnoj) pod nazivom 'Žena koja je nestala', gdje se glavni likovi zovu Ljubo i Milena – pa što može biti istinitije od toga?  Zaključak koji bi se mogao izvesti, a podjednako je primjenjiv i za Juričinog kolegu iz novina i konobe Antu Tomića, jest taj da su obojica vrhunski velemajstori kratke forme (priča ili kolumna, svejedno je), a duže forme im malo škripe.  Uz malo više peglanja i zicflajša, i nadam se da ćemo konačno jednom dobiti veliki vlaški roman... 

Božidar Pavlović

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!