Srijeda
04.03.2015.

Začitavanje o zapričavanju

naslov knjige Povijest hrvatske usmene književnosti autor Stipe Botica
izdavač Školska knjiga (Zagreb) godina izdanja 2013.



Extra_large_6221045084_e1842b5100_z
foto: Neil Moralee
A+ A-
Povijest hrvatske usmene književnosti sveučilišni je udžbenik. Profesor Botica napisao ga je s očitom, ne samo praktično-pedagoškom, namjerom sveobuhvata: povijesnog pregleda i teorijskog uokviravanja u primjerene gabarite. Doprinos struci nesumnjiv je, upravo kapitalan u nacionalnom kulturnom kontekstu. Tekst knjige vrlo je gust, bez rahlosti adekvatne kakvom popularno publicističkom izdanju, no materijal radi toga nije ništa manje čitak. Jednostavno, nije za preporučiti casual čitateljima, željnima ovlaš informirati se o temi. Čitateljska publika ovog udžbenika ostat će, što je sasvim valjano, akademska, što znači Botičini studenti i kolege, kao i svi istraživači kojima zatreba obilan izvor podataka i referenci. 
 
Moja, pak, motivacija da se uhvatim u koštac s ovim djelom nije bila recenzentska, unatoč ovom prikazu koji je, moglo bi se reći, nusprodukt osobne preokupacije. Iako potpuni laik za prebogato područje usmene i predajne književnosti, naslutio sam kako sam njezin mogući (su)vinovnik, te sam žarko poželio pronaći formulu razumijevanja toga što se događa i u čemu sudjelujem. A događa se, nemojmo se čuditi i budimo sasvim iskreni, u krčmi. 
 
Naime, nije svaka usmena tradicija ujedno i usmena književnost, kako kaže Botica, "usmena se tradicija doima i kao širi pojam koji u sebi osim usmene književnosti uključuje i usmene neknjiževne oblike…” Malo dalje piše da "svaka tradicija ’najbolje zna’ što treba zapamtiti, a zapamćeno prema potrebi treba nanovo reproducirati i neznatno poboljšati (izmijeniti), ako je moguće. I tvorci takvih struktura bili su posebno odabrani ‘predvodnici’ naroda: vođe, govornici/propovjednici, svećenici, proroci, ‘geniji’ naroda, daroviti nepoznati pojedinci… Ono što su zamislili ostvarivali su pomnim stilizacijama, formulama, kao specijalnim jezikom čuvanja važnih sadržaja. Formula je postala ključ za razumijevanje jezika i stila narodne književnosti, posebice pjesništva, i bila je ključnom temom inozemnim i domaćim proučavateljima."
 
Ako, dakle, kod nekog svog lokalnog Žnidaršića komentiramo utakmicu ili diskutiramo o politici, politički potpuno nekorektno govorimo o ženama ili se svađamo pri kartanju – to je još uvijek daleko od književnosti, a upitna je i tradicija, premda je prisutna stanovita repetitivnost obrazaca. Ali ako netko od lokalnih govornika upotrebljava određenu stilsku izražajnu figuru ne kao poštapalicu već kao sredstvo naglašavanja, ili čak neizostavni dio poantiranja, već smo na mogućem pravom tragu...
 
Autor je knjigu podijelio u dvije cjeline. Prva, i kraća, odnosi se na teorijski okvir književne usmenosti i kroz stotinjak stranica koliko obuhvaća kopao sam revno u potrazi za odgovorima na svoja nemušta usmenoknjiževnosna pitanja. Druga cjelina odnosi se na povijesni pregled i poetiku usmenoknjiževnih rodova i vrsta, čime se autor bavi na daljnjih četiri stotine stranica. 
 
Dvije količinski naoko nesrazmjerne cjeline zapravo to uopće nisu, s obzirom na karakter građe. U drugom dijelu prolazimo od podrijetla usmene lirike i fenomena hrvatskih bugaršćica, preko epske usmene pjesme, usmenih proznih vrsta do drame, a naposljetku jednostavnih oblika poput poslovice i zagonetke, te rubnih oblika kakvi su grafiti ili epitafi. Oblici koji su me zanimali u mom privatnom istraživanju na lokalnom birtaškom terenu također su kategorizirani kao 'priča(nje) iz života' i 'priče iz svakodnevlja'.
 
Međutim, ne može se baš sve što se u krčmi ispripovijeda svesti pod kategoriju priče iz života, ili vica. Postoje zanimljive iznimke umjetničke prakse nesvedive pod bilo kakvo kategoriziranje u najširem smislu, ne samo u književnosti. Tome svjedoči događaj od prije nekoliko godina, koji sam podijelio s likovnim / izvedbenim umjetnikom i pjesnikom (između ostalog) Vladimirom Dodigom Trokutom. Događaj je bio nedvosmisleni akt prakticiranja usmene književnosti. Zbilo se to otprilike ovako:
 
Sreli smo se na ulici. Ušli u prvu krčmu koju smo vidjeli. Bila je to, danas zatvorena, Stara ciglana na uglu Klaićeve i Kačićeve ulice u Zagrebu.  Trokut je započeo jedno od svojih podugačkih kazivanja, a ja sam preuzeo ulogu onoga koji intervjuira: minimalnim intervencijama poticao sam nove i nove odgovore, koji zapravo i nisu bili odgovori na pitanja, već priče same, kao što ni pitanja nisu bila prava pitanja. Seansa je trajala više sati, i posebno je zanimljivo ozračje, kao i mizanscena. 
 
Nije to bio privatan razgovor dvojice prijatelja u javnom prostoru, kakve smo inače znali voditi. U prostoru se kreirala publika. Lokalni pijanci i drugi posjetitelji pomalo su ostavljali svoje razgovore, prostor se utišao, pozicije sjedenja i konstelacija gostiju prearanžirala se u gravitaciji prema kazivaču. Sjedili smo za šankom, pa se i pipničar, zajedno s najtvrdokornijim kronerima nalaktio da bolje čuje, i sve sporedne aktivnosti u lokalu su zamrle, ili su se svele na minimum. Ako bi šanker uključio bučni aparat za kavu netko bi nervozno reagirao ušutkavanjem jer mu je buka omela pozornost dok prati kazivanje. Trokut ni u jednom trenutku, kao da je u transu, nije pokazao da je svjestan zbivanja u okolišu, potpuno usredotočen na ono što govori. 
 
Tu nije kraj zanimljivostima. Nakon isteka petog sata, pred zatvaranje, dogovorili smo se za nastavak sutradan. Bio je to sasvim privatan dogovor između nas dvojice. Pojavili smo se na istom mjestu u zakazano vrijeme, a navlas ista mjesta za šankom su nas čekala, čak je i većina jučerašnjih posjetitelja opet bila tu. Neki bi po svim kriterijima spadali u standardni opis 'inventara', što je obilježje svake lokalne birtije, no neki su, bez svake sumnje, došli vidjeti, no prije svega čuti, drugi dio zakazanog 'performansa'. Neki su doveli i prijatelja. 
 
Novih nekoliko sati kazivanja smo odradili, uz mali pad spontaniteta, jer sam neka pitanja i potpitanja mentalno unaprijed pripremio. Također, kazivač je sad već bio sasvim svjestan situacije, no to ni po čemu nije remetilo tijek pripovijedanja. U vrlo neobičnom ozračju, koje se sigurno zapamtilo i prepričavalo u Ciglani još dugo poslije, završili smo i drugi dan spontanog prakticiranja nesvakidašnjeg umjetničkog čina. 
 
'Do sto đavola i tristo bafometa! Trebali smo to nekako snimiti!', kazao je pomalo zlovoljno stari mag Trokut kad smo napokon napustili poprište. 
 
'Ne brini, nevažno", umirio sam ga. 'Izveo si čin usmene književnosti. Dvojbeno bi bilo da smo ga snimili. Imaš publiku, oni će prepričavati.'
 
Nisam bio student profesora Botice, o usmenoj književnosti imao sam osnovnu predodžbu iz svog gimnazijskog obrazovanja, pak sam tako, instinktivno, i reagirao. Da sam tada imao ovu knjigu, odnosno da je bila objavljena i da sam je mogao pročitati, ne bih promijenio mišljenje, dapače, mogao bih se posvetiti i rasčlambi sadržaja i interpretaciji Trokutova pripovijedanja. Što vjerojatno ne bih učinio, ali svakako bi mi bilo moguće. Želim to istaknuti kao neobičan, dodatni argument u prilog neosporne potrebe za jednim ovakvim udžbenikom, mimo same po sebi razumljive svrhe svakog (visoko)školskog učila.  
 
Tako bih i zaključio ovaj ne baš uobičajeni prikaz jednog publicističkog djela od nacionalne i povijesne važnosti. Namjerno ga napisah prikladnim tonom, otprilike onako kako bih ga prepričao onim svojim mokrim drugovima 'kod Barbare' ili 'kod gazde Ljube' koji njeguju i kulturne aspiracije... Ovako bih im, dakle kazivao, a kakav dulji Botičin citat pročitao bih sa zgužvanog papira za kojim bih u toj prigodi posegnuo u džep, razdvojivši ga pažljivo od jednako tako zgužvanog 'cenera', ili koje druge banknote, ekvivalentne onoj koju smo nekoć zvali 'hiljadarkom'.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.