Srijeda
13.12.2017.

Tihi pakao građanske obitelji

naslov knjige Tirza autor Arnon Grunberg
izdavač Lector godina izdanja 2017. prevoditelj Gioia-Ana Ulrich Knežević (niz)



Extra_large_tuna
Foto: Willy Goldsmith / VA Institute of Marine Science (VIMS)
A+ A-
Velike, najbolje i najvažnije knjige mogu stići na Booksinu adresu bilo kad – bilo kojeg sata, dana ili mjeseca. Može ih donijeti listonoša Sebastijan, Kruno 'El Loco' Lokotar ili sam autor zakopčan u svoju tjeskobu i sumnje što nagrizaju njegovo autorsko biće poput zlehude hrđe. 
 
Ipak, već godinama događa se da nam te velike, najbolje i najvažnije knjige padnu u naručje pred sam kraj godine. Ovaj fenomen zovemo Strijelčev obrat. Strijelčev jer se spomenuti fenomen događa za vladavine Strijelca ili Sagittariusa (22.11. - 21.12.), a obrat zato što pred kraj godine u glavama već imamo ispisane liste najboljih knjiga i onda najednom dobijemo libre koji svojom visokom kvalitetom načine potpuni obrat na tim listama.
 
Ove, 2017. godine koju već polako ispraćamo, zadesil nas je jedan od najbrutalnijih Strijelčevih obrata ever. Pristigla su nam čak tri vrhunska romana! I to iz Njemačke, Jamajke i Nizozemske. Danas kanimo prozboriti o književnom čudu iz Nizozemske – zemlje koja je toliko niska da je čak i ime dobila po tom hendikepu.
 
Tirza autora Arnona Grunberga (1971.) s pravom se može nazvati istinskim književnim čudom od romana. Sam početak ne može biti bezazleniji: Jörgen Hofmeester u kuhinji reže tunjevinu za kćerkinu zabavu koja će se te večeri održati u njihovoj kući smještenoj (po Hofmeesterovom skromnom mišljenju) na jednoj od najboljih adresa u Amsterdamu, a samim tim i u cijeloj Nizozemskoj. Sam će načiniti suši i sašimi, posluživati goste, razgovarati s onima koji će biti usamljeni, a takvih uvijek ima na zabavama, učinit će sve da zabava njegove mezimice Tirze prođe kako valja. 
 
Usput će nam reći ponešto o svojoj obitelji – ima dvije kćerke, starija je odselila u Francusku, a supruga koje nije bilo tri godine – vratila se prije par dana. Za to vrijeme Hofmeester je živio s Tirzom koja je, vrijedi ponoviti, sunce njegova života.
 
Grunbergov opušteni pripovjedački ton smiruje nas i opušta, vidi se da je riječ o iskusnom autoru koji nas rutinski i s autoritetom uvodi u tu obitelj više srednje klase, odmah je uhvatio ritam, ali već nakon 20-ak stranica događa se nešto na što nismo navikli. Grunberg je dosegnuo jednu notu i ostaje mirno na toj razini – sa zanimanjem se pitamo koliko će izdržati? I da vas dalje ne držimo u neizvjesnosti – izdržao je cijeli prvi dio, punih 120 stranica vozi u istoj brzini strpljivo ljušteći jedan po jedan sloj priče koja više uopće nije bezazlena. Mala provala nasilja pred sam kraj prvog dijela nagovještava i nužnu promjenu tempa u drugom dijelu, ali to se ne događa! 
 
Grunberg nas vraća točno tamo gdje smo bili – gosti još uvijek nisu počeli pristizati, a jedina promjena je ta što se gospodin Hofmeester s tunjevine prebacio na srdele. Jedina promjena u čitateljevoj glavi je što sad ipak slutimo da će nas odvesti na neko ružno mjesto. Uz mirnoću i opuštenost, tu je sad i izvjesna tjeskoba, ali opet – nije da nismo čitali o disfunkcionalnim obiteljima. Što se može dogoditi?
 
Grunberg, kojega mirne duše možemo svrstati u još uvijek mlade autore, manirom iskusnog, prekaljenog pripovjedačkog vuka (Tirza mu je deseti roman!) vrlo brzo se vrati na onaj isti visoki C i drži ga, pogađate, cijeli drugi dio – punih 145 stranica. 

Hofmeester nam povjerava malu tajnu – radio je kao urednik u jednoj izdavačkoj kući i kad je dospio u stanovitu dob, njegov šef shvati da mu više ne može dati otkaz – a htio bi. Hofmeester mu ne treba, nikad nije doveo ili otkrio istinsku književnu zvijezdu, a uz to se ne uklapa u planove izdavačke kuće. Stoga neka zadrži plaću, ali više ne mora dolaziti na posao. Hofmeestera ovo pogađa, srami se nenadanog poraza, pa i dalje, svaki dan, hini kako odlazi na posao. Umjesto toga odlazi u zračnu luku i tamo provodi osam sati ne čineći ništa osim što ponekad maše putnicima s kojima nema blage veze.
 
Precizno i mirno, Grunberg nastavlja skidati sloj po sloj priče, a ono što se polako nazire zloćudno je i u književnosti rijetko viđeno. Najgore od svega – od srži smo još jako daleko (po strukturi ovo je drama u tri čina), a znamo da stvari neće postati bolje. Kasno je za to. I Hofmeester to zna ili barem predosjeća.
 
Zabava je počela, ali Tirze nema, pa nema. I već kad se bojimo najgorih scenarija, evo nje, tatine mezimice. Došla je s dečkom na svoju zabavu. I to u društvu dečka s kojim će za koji dan krenuti u Afriku. Dečko Hofmeestera neodoljivo podsjeća na Mohameda Attu – jednog od terorista odgovornih za nine/eleven. No dobro, gospodin Hofmeester progutat će i ovu knedlu, za ljubav Tirze izdržat će sve. Mora.
 
Ovo je, vjerujte nam na riječ, samo vrh ledenog (paklenog) brijega romana Tirza. Sve ostalo – otkrit ćete sami. Zabava tek što je počela.
 
Skrušeno priznajemo - nismo do sada čitali Arnona Grunberga, ali sudeći po ovom romanu – riječ je o autoru iz samog vrha književne Lige prvaka. Tirza izmiče svakom žanru – ovaj roman zapravo je žanr sam za sebe. Osjećaj je, bez pretjerivanja, otprilike isti kao kad ste se prvi put izložili pogubnom zračenju filmskih crnih bisera – Sedmi kontinent (Michael Haneke, 1989.) ili u novije vrijeme – Lov (Thomas Vinterberg, 2012.) Najveće Grunbergovo majstorstvo je način na koji hladnokrvno, nonšalantno prelazi granice koje su samo rijetki prešli. 
 
Zbog svega navedenog prisiljeni smo Tirzu uvrstiti na popis obavezne lektire!

***

Objavu ovog teksta sufinancirao je izdavač Lector.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.