Moćna freska najdubljeg besmisla

Roman Umrijeti u proljeće Ralfa Rothmanna dospio mi je u ruke igrom slučaja. Urednik hrvatskog izdanja, inače vrlo strog i iskusan urednik, baš tog dana imao ga je u ruksaku zajedno s još nekim naslovima. Za svaku od tih knjiga rekao bi riječ-dvije, pa mi ih onda prepuštao da ih prelistam, a kad je došao do Rothmannovog romana, tiho je prozborio - ovo je baš dobro – i zadržao ga u rukama. 

Sjedili smo na terasi jedne manje poznate krčme u širem središtu grada, bijaše kasno popodne i vremešni Frakturin urednik, uvidjeh, nekako nije imao srca odvojiti se od te knjige, pa mu je silom iščupah iz umornih ruku. Znam ga godinama i štogod on rekao o nekoj knjizi, naučio sam – nije bitno što kaže, već kako to kaže. Vrijedno je također spomenuti – s godinama, što je i logično, pretvorio se u namćora s niskim pragom tolerancije prema lošoj, osrednjoj, pa čak i korektnoj književnosti. Zbog načina na koji je rekao – ovo je baš dobro – znao sam da moram tu knjigu nekako uzeti od njega. Ali kako? To je bio njegov primjerak.

Ne mogu reći da se ponosim načinom na koji sam to učinio, ali na koncu sam uspio – one druge knjige prelistao sam i pristojno vratio, ali Rothmann je završio u mom ruksaku. Nije bilo lako, no sam si je kriv – drugi put morat će pripaziti da se ne izleti.

Sve knjige, osobito one stranih autora, nakićene su pohvalnim štiklecima koje možemo pročitati na poleđini i unutarnjem omotu. Mnoge od tih pohvala pisane su kao reklama i često nemaju veze s istinom. S druge strane – što bi izdavač trebao? Pa neće nitko napisati – gledajte, ovo sigurno nije najbolji roman koji ćete pročitati, to je, tako, jedno vrlo osrednje štivo…

Jedan od štikleca s omota Rothmannova romana kaže: "Ništa se u suvremenoj njemačkoj književnosti ne može usporediti s ovom knjigom." (Frankfurter Allgemeine Sonntagzeitung)

Zvuči kao hrabra, zamalo i drska izjava, ali nakon što pročitate knjigu, najednom više nijedna pohvala izrečena ili napisana na račun romana Umrijeti u proljeće neće djelovati pretjerano.  

Ovaj mali (208 str.) veliki roman priča je o mladiću koji zapravo nikad nije ni morao završiti na ratištu. Veljača je godine 1945. i Hitlerovi snovi o velikoj Njemačkoj odavno su već hrpa besmislica u koje više ne vjeruju ni njegove najzadrtije pristaše. Američke snage probijaju sa zapadne strane, Crvena armija nezaustavljivo dolazi s istoka, a sedamnaestogodišnji muzar Walter Urban zbog djevojke u koju je zaljubljen odlazi na zabavu koju u seoskoj krčmi priređuje lokalni RNST (organizacija Trećeg Reicha koja upravlja poljoprivrednom djelatnošću i agrarnom politikom). Toči se pivo, svira orkestar invalida i svi su tamo – Walterov prijatelj i vršnjak Friedrich, njihove djevojke i mnoštvo drugih djevojaka i mladića. Usred zabave, čelnik RNST-a održi vatren govor i perfidno proglasi novačenje svih prisutnih muškaraca. Nema izbora – ili ćeš potpisati i 'dragovoljno' otići na ratište ili će te na to prisiliti.

Nisu još ni svjesni što se događa, a dvojica prijatelja već su u Waffen SS odorama, nakon kratke i nedovoljne obuke šalju ih u Mađarsku, ususret nadmoćnoj Crvenoj armiji. Walter je raspoređen za vozača opskrbnih jedinica, a Friedrich u pješaštvo i za jedno vrijeme njihovi putovi se razdvajaju. Walter nema nikakvih iluzija, sve što vidi oko sebe najdublje je beznađe i besmisao, posljednji zvjerski pokolji nemoćnih civila, poludjeli vojnici i zapovjednici koji bez milosti ubijaju svakog tko se bez naredbe kani povući, ukratko – pakao na zemlji. 

Kada se dvojica prijatelja ponovo susretnu, Friedrich je u jako lošem fizičkom, ali i psihičkom stanju. Sve što želi je vratiti se djevojci koja se u međuvremenu i udala za njega – umjesto Friedricha samog bila je dovoljna obična kaciga njemačkog vojnika. Gotovo u bunilu upušta se u pokušaj bijega i biva uhvaćen. Kazna je – smrt strijeljanjem. To što je rat izgubljen nema nikakve važnosti za zapovjednike. Walter će svejedno pokušati izmoliti prijateljev život kod pretpostavljenih.

Umrijeti u proljeće Ralfa Rothmanna mirno možemo svrstati uz legendarni Gravesov autobiografski Zbogom svemu tom. Svaka rečenica, svaki Rothmannov prizor duboko su i do srži antiratni. Sav besmisao i užas Drugog svjetskog, ali i bilo kojeg drugog rata vjerno su iscrtani na stranicama ove knjige. Rothmann se kloni kićenja, pretjerivanja, pa i prevelikih riječi. Jezikom ogoljelim od svega nepotrebnog, jednostavno i sažeto uspijeva izgraditi moćnu fresku, veliki roman, jedan od onih čije slike će ostati kao isklesane u sjećanju.

Umrijeti u proljeće roman je kojemu ni vrijeme ne može ništa.

Ili još kraće: lektira!