Srijeda
06.06.2018.

Tigar od papira

naslov knjige Tigrova žena autor Téa Obreht
izdavač Buybook godina izdanja 2012. prevoditelj Dubravka Srećković - Divković (eng)



Extra_large_shere_khan_2
Shere Khan (The Jungle Book, 1967.)
A+ A-
Mlada autorica Téa Obreht, vunderkind svoje generacije, osvojila je kritiku na Zapadu i širom svijeta, no domaću, Booksinu publiku ostavila je ravnodušnom.
 
Booksin čitateljski klub se 24.5. sastao kako bi razgovarao o knjizi Tigrova žena Tée Obreht. Autorica je rođena 1985. u Beogradu, a od dvanaeste godine živi u SAD-u. The New Yorker ju je uvrstio među dvadeset najboljih američkih pisaca mlađih od četrdeset godina, kao najmlađu na popisu, te na listu 5 ispod 35 Nacionalne fondacije za knjigu. Za knjigu Tigrova žena dobila je prestižnu nagradu Orange 2011. godine sa samo 25 godina, što je čini najmlađom dobitnicom u povijesti nagrade.
 
Kritika je s oduševljenjem dočekala knjigu opisujući je kao "vrlo hrabru", "s alkemijom koja može promijeniti čitatelja i njegov pogled na svijet" (Bettany Hughes, članica žirija nagrade Orange), "izuzetno ambiciozno i odvažno napisano djelo" (The New York Times), a Téu Obreht kao "najuzbudljivije književno otkriće godine" (Colum McCann), autoricu koja "piše s upečatljivom mjerodavnošću i rječitošću, i pokazuje neuobičajenu sposobnost neprimjetnog šetanja između tvrdog carstva stvarnosti i jednostavnije obojenog svijeta bajke..." (The New York Times).
 
Teško je ukratko predstaviti ovaj osebujan roman: pošto je na službenom putu saznala za djedovu smrt daleko od kuće, mlada doktorica Natalija Stefanović polazi u potragu za njegovim izgubljenim osobnim stvarima i oživljuje sjećanja na djeda kroz dvije priče koje "teku kao tajne rijeke kroz sve druge priče njegova života" (str. 33): priču o besmrtnom čovjeku i priču o tigrovoj ženi. Dakle, u romanu se susrećemo s tri različita pripovjedna toka, i tu leži osnovni problem djela.
 
Na samom početku druženja složili smo se da nam se roman nije svidio, a glavni uzroci tomu su njegova nedovoljno jaka struktura te neuvjerljiva logička povezanost spomenutih triju pripovijednih tokova. Kako bismo ovo pojasnili, potrebno je nakratko vratiti se na svaki od njih. Osnovni pripovijedni tok jest Natalijin, a ona je i (sveznajuća) pripovjedačica u romanu. Natalija je mlada doktorica koja se s kolegicom bila zaputila kilometrima daleko od doma kako bi cijepila djecu u sirotištu. Na putu je saznala za smrt djeda s kojim je bila vrlo bliska te je odlučila poći u potragu za njegovim stvarima u kliniku u mjestu koje ni ne postoji na karti. Natalija se prisjeća mnoštva uspomena na djeda, svoje odrastanje, studiranje, rat te nam donosi djedove priče o besmrtnom čovjeku i tigrovoj ženi. 
 
Fantastičnu priču o besmrtnom čovjeku djed joj je nekoliko puta ispričao. Najkraće rečeno – radi se o Gavranu Gailéu, nećaku Smrti, kojega je stric prokleo besmrtnošću. Besmrtni čovjek hoda svijetom i proriče ljudima sudbinu gledanjem u talog kave. Budući da mu isprva djed nije vjerovao da je besmrtan, u trenutku slabosti Gavran ga je nagovorio na okladu u svoju (bes)smrtnost, a kao zalog djed je ponudio svoj primjerak Knjige o džungli, koji odmalena posvuda nosi sa sobom. Okladu je djed naravno izgubio, ali knjigu je ipak zadržao do kraja života.

Priču o tigrovoj ženi Natalija će otkriti tek nakon djedove smrti, pošto pronađe njegove stvari i zadnju stranicu Knjige o džungli koju je, da se naslutiti, Gavran napokon uzeo kad je djedov talog pokazao kraj. Ispisana na požutjeloj stranici knjige, priča je to o gluhonjemoj ženi koju je djed upoznao i zavolio kao dječak, koja će utjehu i spas od nasilnog muža Luke pronaći u tigru. Tigar je bombardiranjem zoološkog vrta u Drugom svjetskom ratu pobjegao na brdo ponad sela Galina i tu se trajno nastanio. Nesretni stjecaj okolnosti navest će selo da se okrene protiv "tigrove žene" vjerujući da ima posla s vragom, odnosno da je u vezi s tigrom
 
Za početak, složili smo se da ovo doista jest ambiciozan roman, a priče su svaka za sebe vrlo zanimljive i dobro ispripovijedane, no nažalost autorica jednostavno nije uspjela uvjerljivo ih povezati. Djed sa svojim primjerom Knjige o džungli, kao konstanta u sve tri priče, nije dovoljno razrađena ni uvjerljiva veza koja bi ovaj roman povezala u skladnu cjelinu, ponajviše jer je prikazan u različitim fazama života, kao dječak, student i naposljetku Natalijin djed, a radi se i o potpuno različitim lokacijama u pričama. Osim toga, sam motiv Knjige o džungli i njezine važnosti za djeda nije dovoljno razjašnjen, stoga se stvara dojam da je knjiga isključivo sredstvo povezivanja priča, pogotovo uzevši u obzir da priča o tigrovoj ženi i besmrtnom čovjeku nemaju nikakvih drugih dodirnih točaka. 
 
Svi članovi čitateljskog kluba složili su se da autorica grubo i nejasno skače s jedne priče na drugu, stoga se one doimaju gotovo samostalne. Ovako se osnovna priča o Nataliji i djedu doima isključivo kao instrument da se ispričaju priče o besmrtnom čovjeku i tigrovoj ženi, između kojih se pak ne uspostavlja značenjski odnos. 
 
Nadalje, autorica sva tri narativna toka koristi kako bi uvela mnoštvo likova, lokacija, predugih pripovijedanja i predetaljnih opisa. Nemoguće je ne primijetiti nesklad u tretiranju glavnih likova, Natalije i djeda, koji su ustvari vrlo plošni, te drugih, sporednih likova čija se prošlost i odnosi detaljno opisuju [primjerice mesar Luka, Dariša Medvjed, liječnik, čiju čitavu povijest autorica odlučuje ubaciti na samom kraju knjige (?!)]. Iako je očigledno autorica htjela dočarati bliskost Natalije i djeda, ona se u knjizi jednostavno ne vidi: njihov je odnos nedovoljno razrađen, a emocije, ako i postoje, preplitke su. Dakle, knjiga koja opisuje svojevrstan oproštaj Natalije od djeda kroz mnoštvo njenih sjećanja, s temom koja bi trebala izazvati određene emocije, sve nas je ostavila potpuno ravnodušnima spram glavnih likova.
 
Nekima od nas nije se svidio ni stil pripovijedanja. Kao što je već navedeno, roman je pripovijedan u prvom licu, a pripovjedačica je Natalija Stefanović. Međutim, problem nastaje kada pripovjedač postaje njen djed, odnosno Natalija kreće citirati ga: "S rukama na leđima,koračajući u sjenci našeg slona, djed je pripovijedao..." (str. 64), "Ovlaš dodirujući sive uglove Knjige o džungli maramicom, djed je pričao..." (str. 185), nakon čega slijede dugi dijelovi koje on pripovijeda u prvom licu. (Natalija se prisjeća što joj je djed pričao, cijelo vrijeme citirajući ga?!) Dijelu grupe ovo je izrazito zasmetalo jer je otežalo čitanje, a i smatraju da predstavlja neuvjerljiv stilski postupak. Još je pak gore kada autorica odluči ne istaknuti to pa djedovo pripovijedanje sāmo započne. 
 
Dotaknuli smo se i vremena te mjesta radnje: u vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata te rata '90-ih, roman dakle pokriva dug vremenski period i pripovjedačica nerijetko grubo prelazi iz jednog u drugo razdoblje, što je nekima smetalo i otežalo razumijevanje knjige, posebno kad pripovjedač(ica) prelazi iz prošlosti dalje u prošlost.

Neki od nas imali su problem i s mjestom radnje. Naime, iz opisa je vrlo jasno da se radi o različitim mjestima na Balkanu: Beogradu, Mostaru, nekom mjestu na hrvatskoj obali itd., no autorica iz nekog razloga bira promijeniti im nazive. Složili smo se da ovo ne doprinosi univerzalnosti priče jer je jasno koja su mjesta u pitanju i da bi za univerzalnost bolje rješenje bilo ostaviti ih neimenovanima. Inzistiranje na izmišljanju naziva gradova i mjesta te ustrajnost u njihovu spominjanju izazvala je zbunjenost dijela grupe. 
 
Da zaključimo: struktura romana je preslaba, priče funkcioniraju gotovo samostalno i neovisno jedna o drugoj, labavo su i neuvjerljivo povezane, mnogo je priča unutar priča koje se doimaju kao da su same sebi svrha i nikako ne doprinose radnji, autorica inzistira na detaljnom opisivanju, gomila sporedne likove, dok su glavni likovi u potpunosti plošni, vrijeme radnje konstantno se mijenja i ponekad je teško pratiti u kojemu smo vremenskom periodu, a osim toga, nekima je bilo teško pratiti i konstantno mijenjanje lokaliteta. 
 
Iako Booksin čitateljski klub ovom romanu nije bio naklon, ipak treba još jednom istaknuti da se doista radi o ambicioznom i vrlo hrabrom pothvatu, pogotovo uzevši u obzir autoričine godine. Naime, Téa Obreht ovaj je roman većim dijelom napisala kada je studirala na Cornellu, a dio romana objavljen je 2009. u The New Yorkeru, kada je imala samo 23 godine, stoga se mane romana možda mogu objasniti autoričinim manjkom iskustva. Obreht izvrsno opisuje, uspješno gradi atmosferu, dobro spaja fantastične elemente sa stvarnošću, ima oko za detalje i sluha za zanimljivu priču, no, složili smo se, još je mnogo prostora za napredak. Iz svega navedenoga proizlazi zaključak da bi priče o Nataliji, besmrtnom čovjeku i tigrovoj ženi bolje funkcionirale da je autorica odlučila napisati zbirku kratkih priča, a ne roman.
POVRATAK NA VRH STRANICE