Utorak
21.03.2017.

Radijacija prostora i teksta

naslov knjige Černobilska molitva (kronika budućnosti) autor Svetlana Aleksijevič
izdavač Edicije Božičević godina izdanja 2016.



Extra_large_cernobil
Černobil (Foto: tridecoder / Flickr)
A+ A-

Svetlana Aleksijevič je geografsko više nego književno otkriće. Njezini romani su kontinenti, opsegom i originalnošću, ali i odbljesci kontinenta, kako ga autorica naziva, čiji je raspad 1991. izmijenio kartu Europe. SSSR danas ima prizvuk drevne kulture i zato su Aleksijevičkine knjige važne – Rabljeno doba: kraj crvenog čovjeka, Černobilska molitva (kronika budućnosti), a vjerujem i druge koje još nismo dočekali u hrvatskom prijevodu.

Aleksijevič rekonstruira povijest SSSR-a, istovremeno gledajući onkraj nje, u život čovjeka: "Kako se čovjek ponaša i reagira. Koliko je u njemu biološkog čovjeka, koliko čovjeka njegovog vremena, koliko čovjeka." Černobilska molitva, na tom tragu, nadilazi Černobil kao povijesni događaj. Knjiga je to o stradanju, žrtvi i pronalasku novog kopna. Svetlana Aleksijevič je geografsko otkriće.

Na sadržajnom planu, priča se nakon glavnog zapleta – eksplozije reaktora u černobilskoj nuklearnoj elektrani 26. travnja 1986. – razvila u brojnim i međusobno nevidljivim pravcima. 

Najteže su pogođene Ukrajina (grad simbol, Pripjat), Bjelorusija i dijelovi Rusije. Njihovi stanovnici su trajno stigmatizirani Černobilom. U svojoj najpoznatijoj knjizi Stigma: zabeleške o ophođenju sa narušenim identitetom, sociolog Erving Goffman stigmu definira preko tri razreda: prva je tjelesna stigma u koju ulaze deformiteti tijela; druga slabost karaktera, dominantne ili neprirodne strasti, a treća plemenska, nacionalna i vjerska stigma koja se prenosi s koljena na koljeno i zahvaća sve članove porodice (str.16). Černobilskim svjedocima mogu se pripisati prva i treća, koje su i usko povezane. Tjelesne deformacije, onkološka oboljenja i neuropsihički poremećaji sedimentiraju u nacionalnu stigmu. U drugim slučajevima, oni nisu ni potrebni. Dovoljno je reći, označiti se jezikom: černobilac/ka.
 
Kada smo na jednoj stanici iskočili iz vagona i otrčali do zalogajnice, nikoga više nisu puštali unutra: 'Ovdje černobilska djeca jedu sladoled.' Konobarica je razgovarala s nekim na telefon, rekla je: 'Kad oni odu, oprat ćemo podove s klorom, a čaše ćemo dezinficirati.' Sve smo čuli... (Aleksijevič, str. 256).
 
Neka svjedočanstva je teško čitati, poput onog o djevojčici rođenoj s višestrukom patologijom: aplazijom anusa, vagine, bubrega (str. 91). Rođeni na granici ljudske i neke nepoznate rase, černobilci su dobili svoj folklor i granice. Katja P. govori o fenomenu černobilskih hibakuša – žrtava eksplozije koje su, kao i hirošimske žrtve, osuđene na brakove među sobom. Černobilci ne mogu gofmanovski proći kao normalni. 
 
Nakon eksplozije, piše Aleksijevič, Bjelorusija je postala laboratorij Europe, a Bjelorusi egzotična vrsta. Zapisuj podatke, eksperimentiraj (str. 126). Odgovor na pitanje 'zašto' (zapisivati, eksperimentirati) opet je moguće naći u Goffmana - zato jer je "uloga normalnih i uloga stigmatizovanih deo istog kompleksa, isečena iz istog standardnog materijala" (str. 143). Ili, jednostavnije, jer stigma u budućnosti može postati i tuđa, a ne samo černobilska stvarnost. 
 
Sintaksa teksta odražava černobilsku stigmu zagradama i prazninama:
 
Pokraj groba puzim na koljenima... Uvijek na koljenima... (Nepovezano.) Ubila sam je... Ja... ona... spasila... Moja me djevojčica spasila, ona je primila sav radioaktivni udar na sebe, bila je svojevrsni prijamnik tog udara. Tako malena. Mrvica. (Gubeći dah) (str. 20).
 
Znajući da je Aleksijevič diktafonom zabilježila, selektirala, a zatim minimalno uredila prikupljena svjedočanstva, jasno je da je takav stil otisak živog glasa. Otud komentar Nobelove komisije o polifoniji glasova, ali i sumnje u Aleksijevičkin autorski kredibilitet. Ipak, njezin tekst je neosporno književni tekst, što zbog paratekstualnih elemenata – naslova koji emitira žalobno raspoloženje, prikaza sadržaja koji imitira prikaz sadržaja romana, podnaslova poglavlja koji evociraju književni diskurs (Monolog o starim proročanstvima, Dječji zbor, Umjesto epiloga itd.), što zbog autoričine autolegitimacije u poglavlju Intervju autorice sa samom sobom o propuštenoj povijesti i o tome zašto Černobil stavlja pod sumnju našu sliku svijeta
 
Ostatak teksta je, s druge strane, kompilacija černobilskih svjedočanstava, s minimalnim opaskama autorice. Kombinacija književnosti i novinarstva kao žanrovski novum da se prepoznati i u drugom dijelu naslova. Dok 'kronike' upućuju na novinarski rod, 'kronike budućnosti' sugeriraju potpuno nemoguću, fikcijsku formu.
 
Fikcija je u Molitvi naglašena i motivom mita. Marija Fedotovna Veličko, koju Aleksijevič predstavlja kao pjevačicu i pripovjedačicu bajki, u svom svjedočanstvu spominje rusalke, vodene vile iz slavenske mitologije. Za razliku od njih koje su prema predaji umirale mlade i zatim prelazile u mitski lik, černobilke su uglavnom nadživjele svoje muškarce. Ako su oni bili akteri, žene su bile promatračice - njegovateljice, kuharice, rodilje. Govoreći o sovjetskom heroizmu, vojnici uglavnom izostavljaju ženski rod (na nekoliko mjesta spominju žene koje su prale njihovu ozračenu odjeću). No ženska žrtva bila je i fizička i duhovna, kako će se pokazati u dvama najsnažnijim i najglasnijim poglavljima, Usamljeni ljudski glas (jedan i dva). 
 
Ljudmila i Valentina, ujedno naratorice i protagonistice, daju naturalističke opise svojih muževa prije smrti. Izbijale su mu opekline... Sluznica mu se ljuštila nalikujući bijelim kožicama... Uklonili su mu limfne čvorove, a kad ih nema poremeti se cirkulacija krvi, a nos se nekako pomaknuo, povećao se tri puta... (str. 11, 267). One su se iz domaćica prekvalificirale u liječnice i medicinske sestre. Nosile su noćne posude, davale injekcije morfija, hranile na špricu. Iako su iznijele jednako zahtjevne zadatke kao i njihovi muževi likvidatori, Ljudmila i Valentina svoja svjedočanstva toniraju intimno, gotovo nježno:
 
Ljudmila: Cijela ulica, tako je i zovu - černobilska. Cijeli svoj život ovi su ljudi radili u elektrani... Često umiru. Umiru u trenu... Oni umiru, a nitko ih zapravo nije ni pitao što su proživjeli... Što su vidjeli... O smrti ljudi ne žele slušati. Ali ja sam vam pričala o ljubavi... Kako sam voljela... (str. 22)
 
Valentina: Što me spasilo? Vratilo u život?... Moj sin... Dočekuje me: 'A gdje je tata Miša? Kad će doći?' Tko će me još to pitati? On ga čeka. (str. 273)
 
Muški diskurs primjetno je drugačiji – oštar, patriotski i na trenutke bezuman. U poglavlju Vojnički zbor sedamnaest vojnika (milicajaca, pilota, dozimetričara) daje svoje iskaze o Černobilu na međusobno sličan način. Svaki od njih podvlači svoju odgovornost prema državi, karakteru i rodu. Domovini treba služiti!... Htio sam ispitati svoj karakter... U meni se javila želja za muškom pustolovinom. (str. 78, 71, 76)

Ideja junačkog zanosa muškarcima je usađivana od školskih klupa, pa se vojnička uloga (Sovjetsko-afganistanski rat, Černobil) činila logičnom. Državne institucije uspješno su regulirale binarnost muškost-ženskost. Onaj tko je odbio biti muškarcem doveden je pred vojni sud, a tamo izgledi nisu bili sjajni. Sergej Vasiljevič Sobolev, član Republikanske udruge 'Štit Černobila' prisjeća se reakcije svog oca kad je htio upisati civilno sveučilište: 'Ja sam profesionalni vojnik, a ti ćeš nositi sako? Domovinu treba braniti!' (str.162) Sovjetska muškost uvijek je implicirala spremnost na smrt.
 
Uslijed neposredne blizine smrti, černobilci su naučili s njom komunicirati, vidjeti je (Ona je uvijek u bijelom, sva je u bijelom, s kosom, str. 157). Promijenili su obitavalište koje više nije materija, nego eter, riječ, san. Otamo je lako komunicirati s fotografijom, s mrtvima. Udovica jednog likvidatora svjedoči kako se svake noći sastaje s njim i njihovom mrtvom kćeri. Povratnica Zinaida na groblju razgovara s kćeri i ocem (str. 42). Černobilci žive i s ove i s one strane, po potrebi. Njihov kontakt s onostranim učinio ih je praljudima, vračevima. 
 
Černobilska metafizičnost rezultirala je i književnim formama – mitom, vicem i bajkom. Metaforičnim formama, od prve do zadnje. Formama ispražnjenima od černobilskog života svugdje, osim u Černobilu i okolici. Tko još ne zna za memove černobilskih životinja-nakaza ili za černobilske crnohumorne viceve? 
 
Prošle godine Černobil je obilježio trideset godina od katastrofe, a na reaktor je stavljen novi pokrivač zbog čijeg romantičnog opisa ("viši od njujorškog Kipa slobode, teži od Eiffelovog tornja u Parizu") umalo zaboravismo što čuva. Vegetacija se čisti, životinje su ponovno nastanile zonu. Čiste se i rane, vidaju i zacjeljuju iako ih je neobično važno uvijek držati otvorenima. Černobilska molitva u tom pogledu napravila je izniman posao.

***

Tekst je nastao u sklopu Booksine novinarske prakse.
POVRATAK NA VRH STRANICE