Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka

Knjiga Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka vrhunac je dokumentarne proze o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti, o tragediji komunizma kao i onoj koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza kulminirala u etničkim sukobima, građanskim ratovima i terorizmu. Potresne sudbine ljudi svih naraštaja i društvenih slojeva, čije je ispovijedi Aleksievič godinama bilježila te ih pomnom dramaturgijom stopila u 'roman glasova', svjedočanstva su o iznimnoj snazi i izdržljivost ljudskog bića, ali i njegovoj okrutnoj prirodi.  

'Sovjetska civilizacija… Žurim se zabilježiti njezine tragove. Poznata lica. Ne ispitujem ih o socijalizmu, nego o ljubavi, ljubomori, djetinjstvu i starosti. O glazbi, plesovima i frizurama. O tisućama detalja nestalog života. To je jedini način da strpam katastrofu u okvire onoga na što smo se navikli i pokušam nešto ispripovijedati. Nečemu se dosjetiti. Ne prestajem se diviti tome kako je zanimljiv obični ljudski život. Beskrajna količina ljudskih istina… Povijest zanimaju samo činjenice, a emocije ostaju izvan kadra. Nemaju običaj pripuštati ih u povijest. A ja pak gledam na svijet očima humanista, a ne povjesničara. Divim se čovjeku…'

'I evo je sad – slobode! Jesmo li ovakvu čekali? Mi smo bili spremni umrijeti za svoje ideale. Tući se u bitkama. A počeo je 'čehovski' život. Bez povijesti. Urušile su se sve vrijednosti, osim vrijednosti života. Općenito života. Novi snovi: izgraditi kuću, kupiti dobar auto, zasaditi vrt… Sloboda se pokazala kao rehabilitacija malograđanštine, obično potisnute u ruskom životu. Sloboda Njezina Veličanstva Potrebe. Uzvišenost tame. Tame želja i instinkta – sputanog ljudskog života o kojemu smo imali samo približnu predodžbu. Cijelu povijest smo preživljavali, a ne živjeli. A sada više nije bilo potrebno ratno iskustvo, valjalo ga je zaboraviti. Tisuće novih emocija, stanja i reakcija… Odjedanput je sve oko nas postalo drukčije: natpisi, stvari, novci, zastava… i sam čovjek.'

Svetlana Aleksievič (1948.) ugledna je bjeloruska novinarka i spisateljica. U svojim dokumentarističkim knjigama govori o velikim traumama ruske povijesti dajući glas svjedocima vremena. Zbog neslaganja s vlasti 2000. godine napušta Bjelorusiju te se nakon desetljeća egzila 2011. vraća u Minsk. Dobitnica je brojnih nagrada od kojih su važnije: Lajpciška nagrada za europsko razumijevanje (1998), Herderova nagrada (1999), Mirovna nagrada Erich Maria Remarque (2001), Nacionalna nagrada američkih kritičara (2006). Nakon objavljivanja knjige Rabljeno doba ovjenčana je i prestižnom Mirovnom nagradom Udruženja njemačkih knjižara 2013., koja se dodjeljuje književnicima, znanstvenicima i umjetnicima za izuzetne doprinose u širenju ideje mira, te je bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnost.

Preveo: Fikret Cacan