Srijeda
20.05.2015.

Putešestvije nesretnog atentatora

naslov knjige Čovjek koji je ubio Getúlija Vargasa autor Jô Soares
izdavač Naklada Ljevak (Zagreb) godina izdanja 2014. prevoditelj Nina Lanović (portugalski)



Extra_large_14502433886_e46283867d_z
foto: Paul Stein (Flickr)
A+ A-
Prije nego što je Naklada Ljevak objavila ovaj roman izvorno iz 1998., Jô Soares (1938.- ) nije kod nas u Hrvatskoj spadao u red poznatijih inozemnih autora. Riječ je o brazilskom piscu, komičaru, televizijskom voditelju, pa još i glazbeniku, slikaru i kazališnom producentu. Školovao se u Švicarskoj i Sjedinjenim Državama nakon čega se vraća u domovinu gdje počinje pisati za kazalište i televiziju. Od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća radio je u nekoliko TV emisija, a od 2000. sve do danas domaćin je kasnonoćnog talk-showa Programa do Jô.
 
U spisateljskim vodama uspješno pliva od sredine devedesetih. Debitirao je romanom O Xangô de Baker Street (1995.), a uslijedili su Čovjek koji je ubio Getúlija Vargasa (1998.), te Assassinatos na Academia Brasileira de Letras (2005.) i As Esganadas (2011.).
 
Čovjek koji je ubio Getúlija Vargasa, danas već roman kultnog statusa, Soaresa u prvom redu razotkriva kao autora sklonog crnom, pomalo bizarnom humoru što nas je, ovakve kakvi jesmo, odmah pridobilo. 
 
Komedija je, netko pametno reče, smrtno ozbiljan posao. Bilo da je riječ o stand-up nastupima, filmu, televiziji ili književnosti, komedija nije za svakoga. Ili je uspjela ili je promašena. Promašena komedija izaziva osjećaj nelagode kod čitatelja (gledatelja, slušatelja), baš kao da vam je autor rođeni brat ili žena, pa vam taj isforsirani humor još teže pada na želudac. 
 
S druge pak strane – kad je stvar uspjela, preporučit će te je svima, objaviti status na Facebooku, prepričavati sadržaj i sve to opet kao da ste s autorom u vrlo bliskoj rodbinskoj vezi. Zašto se tako ponašamo kad je riječ o humoru, znanost još nije otkrila, ali da ima veze s psihom – to je sigurno. Svjesno ili nesvjesno svi mi osjećamo da nas humor održava na površini, pa ga valjda zato i doživljavamo osobno.
 
Soaresov Čovjek koji je ubio Getúlija Vargasa iznimno je pametna, duhovita i pomaknuta, da ne kažemo – 'opičena' knjiga. Dimitri B. Korozec, od majke brazilske cirkuske artistice i oca bosanskog Srbina, linoresca i gorljivog anarhista, rođen je 1897. u Banja Luci. Obitelj 1912. seli u Sarajevo gdje se mladi Dimitri s oduševljenjem pridružuje tajnom terorističkom udruženju Crna ruka
 
Kad smo već kod ruku, spomenimo i to da se naš junak rodio s po šest prstiju na svakoj ruci zbog čega bijaše nespretan i stvari su mu često ispadale iz ruku. No kad mu nisu ispadale, znao je biti i vrlo spretan, naročito s oružjem. 
 
28. lipnja 1914. jedan je od onih datuma koje ne pamtimo samo na ovim prostorima, taj dan ostat će zapisan u povijesnim librima kao dan kad je atentatom na Franju Ferdinanda i ženu mu Sofiju, u Sarajevu, započeo Prvi svjetski rat. Također svi znamo i ime atentatora – bio je to Gavrilo Princip.
 
Ono, međutim, što ne znamo, ali zato zna Soares, jest to da je Gavrilo bio tri godine stariji kolega našeg Dimitrija. I jedan i drugi našli su se tog dana na sarajevskim ulicama po istom poslu. I da je bilo samo malo više sreće i manje baksuzluka, u povijesnim školskim udžbenicima pisalo bi lijepo da je Franju i Sofiju ubio Dimitri B. Korozec, a ne Gavrilo Princip. 
 
U odlučujućem trenutku naš junak je od prevelikog uzbuđenja u okvir za zaštitu okidača umjesto jednog gurnuo oba svoja kažiprsta i, avaj, prsti ostadoše tako zaglavljeni, a mrski Franjo i žena mu Sofija odoše na nišan drugom atentatoru. Ne vjerujući svojim očima kakva ga nesreća snađe, mladi Dimitri bježi za Beograd. Tako je započelo jedno od najnevjerojatnijih putovanja u povijesti dvadesetog stoljeća.
 
Sudbina će se pobrinuti da se na Dimitrijevom putu nađu brojne svjetski poznate ličnosti. Mata Hari i Al Capone samo su dvoje od mnogih.
 
Čovjek koji je ubio Getúlija Vargasa urnebesno je duhovita priča u kojoj Soares vješto isprepliće povijesne događaje i likove s najluđom fikcijom koju možete zamisliti. Pripovjedni ton najčešće je smrtno ozbiljan, podastrte su tu i mnoge povijesne fotografije i dokumenti, što cijelu ovu paralelnu terorističku povijest dvadesetog stoljeća čini još luđom i duhovitijom. 
 
Nije ovo knjiga napisana u jednom dahu, bilo je tu posla i posla, ali ono što je sigurno – Soares je uživao u svakom trenutku. Prateći putešestvije našeg Dimitrija koji će, poput Zeliga Woodyja Allena, iskrsnuti na, ako ne baš na svim, a ono barem na mnoštvu događaja koji su obilježili burno prošlo stoljeće, uživat ćete i zabaviti se baš kao što je Jô Soares uživao stvarajući Čovjeka koji je ubio Getúlija Vargasa.
 
Kad već nemamo koji viška, onda tek dva palca gore! 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.