Srijeda
07.03.2018.

Odmak od tradicije kao književna norma

naslov knjige Iza svake je ostalo ime autor Clare Azzopardi
izdavač V.B.Z. godina izdanja 2017. prevoditelj Marina Horkić (eng)



Extra_large_key2
Foto: Juan Giordanno / Flickr
A+ A-
Zbirka kratkih priča Iza svake je ostalo ime suvremene malteške književnice Clare Azzopardi njezin je pokušaj obračuna s tradicijom svoje domovine koja, prema onome što je u jednom intervjuu izjavila, "žene uvijek prikazuje kao 'svetice' ili kao 'kurve'." Ona je htjela pisati o onima stvarnima, onima 'između dvije krajnosti', i tako se riješiti tradicije.
 
Mlada sveučilišna profesorica književnosti za postizanje toga cilja odabrala je često viđeno sredstvo. Napisala je osam priča o osam žena koje odskaču, ne samo od malteškog, nego i svakog drugog književnog, a i stvarnosnog ideala. Time je uspjela oduševiti gotovo sve kritičare i čitatelje. Pišem 'gotovo sve' jer ja sam od, u Hrvatskoj dugo očekivane, malteške književne senzacije očekivala više. Puno više. Dapače, na samom kraju čitanja, pitala sam se – imaju li samo nesretne žene pravo biti protagonistice suvremenih književnih djela? Jer ovo je još jedno u nizu djela o ženskoj neostvarenosti i sputanosti.
 
Naime, Clare Azzopardi, čiji je talent neosporan, napisala je djelo koje se odmiče od tradicije u vremenu kad svjetska književnost vrvi od 'odmaka od tradicije' na svim mogućim poljima, a o nagradama se brinu upravo zaljubljenici u taj odmak od tradicije pa ne čudi što je baš ona osvojila brojne domaće i međunarodne nagrade. Dala je glas drugačijima od ideala u vremenu kada svi pokušavaju biti drugačiji od ideala, zbog čega sam čitajući djelo imala dojam da sam sve to već negdje pročitala ili barem zapazila u ponešto izmijenjenoj verziji.
 
Junakinje ovih osam priča ne žive, nego preživljavaju svoje isprazne živote, pokušavajući svaka na svoj način nadomjestiti ono što im nedostaje. One su preslabe da bi potpuno promijenile svoj život. Mogu se samo nastaviti truditi ispuniti praznine svakodnevice u kojoj se koprcaju. Njihove osobnosti svedene su na jednu prenaglašenu osobinu koja graniči s poremećajem. Ta osobina početna je točka svake priče. Ona je uzrok njihove osamljenosti i drugosti koja ih izdvaja iz gomile. Drugosti koja podrazumijeva nezadovoljstvo, melankoliju i nesreću. Čitatelji uočavaju samo tu karakteristiku. Nedostaje im kontekst, uvid u uzroke koji su protagonistice doveli do situacija u kojoj ih zatiču na početku priče. 
 
Primjerice, Sandra, mlada žena iz prve priče, uzbuđenje i smisao traži kroz susrete s nepoznatim muškarcima. Zavede ih i ostavi im ključeve vlastitog stana kako bi, kad joj dosade, mogla promijeniti bravu i tako ih otjerati iz svog života. Ključ joj pruža mogućnost manipulacije tuđim osjećajima i postupcima. Ta joj činjenica, iz nekog neobjašnjivog razloga, pruža veći užitak od samih seksualnih odnosa. Čitatelji ne znaju zašto je tomu tako. Vidimo je samo u toj jednoj čudnoj situaciji i to je sve. 
 
Kroz priču o Sandri autorica se dotiče diskutabilnosti samog pojma morala i njegovih različitih percepcija. U drugim pričama dekonstruira instituciju braka, propituje smisao žrtvovanja života zbog religijskih uvjerenja i to čini s ironijom intelektualaca. Tematizira i samoću kao način života te nas potiče da se zapitamo koliko su nam za život i samoostvarenje potrebni drugi. Pokušava biti i aktivna te visoko politična pa se u zadnjoj priči sarkastično osvrće na prazna obećanja političara. Poigrava se književnica u nekim pričama i s granicama između različitih književnih žanrova te granicama između stvarnosti i fikcije, ali u zadnje vrijeme svaki se priznat autor poigrava nekim granicama. 
 
Navedena pitanja svakako zaslužuju pažnju širokog kruga čitatelja, ali sam nas je način bavljenja njima razočarao. Zbirka je pisana šturim jezikom s namjerom jasnog progovaranja o temama koje zaokupljaju autoricu. Uz želju da bude jasna i glasna u ime nesretnih žena, ona ima potrebu zadržati u djelu sveprisutan dojam začudnosti i tajnovitosti. Potreba da se zadrži taj dojam narušila je jasnoću djela koja se trebala postići odabirom specifičnog načina jezičnog izražavanja, što je naposljetku dovelo do nedorečenosti.
 
Ženski identitet i njegova fragilnost (ili, u obrnutom slučaju, snaga) tema su mnogih književnih djela. Svima koji vole književnost kristalno je jasno da će to uvijek biti nepresušan izvor inspiracije. Podrazumijeva se i da će suvremene spisateljice, poput Azzopardi, kao 'oružje za borbu protiv nepravde' kojoj svjedoče odabrati pisanje s ciljem osporavanja tradicije ili barem udaljavanja od nje, ali takvo udaljavanje je u posljednje vrijeme prenaglašeno i prečesto ga se neopravdano smatra pokazateljem izvrsnosti književnog djela. 
 
Zbirka Iza svake je ostalo ime po mom je mišljenju prosječno djelo suvremene svjetske književnosti. Ima dobrih strana, ali previše je toga ostalo nedorečeno i nepovezano, dok se pojedini motivi čine suvišnima. Zbirka je postala svojevrsnom senzacijom jer je objavljena u vremenu kad se sve drugačije od kanonskih djela dočekuje s pljeskom i pohvalom. Čini mi se kako su i autorica i kritičari, a i mnogi čitatelji, zaboravili da se od književnog kanona ne može pobjeći jer se suvremenost nastavlja na tradiciju, jer uvijek postoji netko tko je prije napisao nešto slično.

***

Tekst je nastao u sklopu Booksine novinarske prakse.
POVRATAK NA VRH STRANICE