Srijeda
10.06.2015.

Hipnozom protiv Boga

naslov knjige F autor Daniel Kehlmann
izdavač Fraktura (Zaprešić) godina izdanja 2015. prevoditelj Snješka Božin (njemački)



Extra_large_sipke_kehlmann
foto: Tvrdjava18 (Flickr)
A+ A-
"Prišla je bliže slici i odmah se sve rasplinulo. Više nije bilo ni ljudi, ni zastavica, nije bilo ni sidra ni kosog sata. Bilo je samo nekoliko šarenih mrlja iznad palube broda. Na više se mjesta nazirala bjelina platna, a i brod je bio samo nakupina crtica i točkica. Kamo je sve otišlo? Odmaknula se i sve se ponovno složilo: brod, okrugli prozori, ljudi, iako je upravo vidjela da nema ničega. Napravila je još jedan korak unatrag i sada se činilo da joj slika govori nešto što nema veze s onim što prikazuje.
 
Usred čitanja novog romana Daniela Kehlmanna F, autora već proslavljenog Mjerenja svijeta, dobivate osjećaj da vam roman govori nešto što nema odveć velike veze s onime što čitate. U peru manje kompetentnih autora ovakav pristup može izazvati brojne komplikacije kod čitanja, no Kehlmann nam s nevjerojatnom tečnošću uspijeva približiti složenu filozofsku temu na primjeru obiteljskih situacija i likova s kojima se možemo poistovjetiti već nakon par stranica. 
 
Roman je otvoren naizgled bezazlenim odlaskom na predstavu hipnotizera Lindermana, nakon koje Arthur iznenada ostavlja svoje troje djece, Martina te blizance Erica i Iwana, čime u njihovim životima nastaje praznina od 24 godine. 
 
U F-u iščitavamo posljedice koja su nastale Arthurovom odlukom da preuzme svoj život, odlukom koja je naizgled 20 godina kasnije dovela njegovu djecu u nezavidan životni položaj: Martin postaje svećenik bez vjere, Eric je beskrupulozni poslovni čovjek ,a Iwan slikar prožet sumnjom u vlastiti talent. Kažem 'naizgled' pošto u kratkom poglavlju pratimo rodoslovlje Freemanovih u zadnjih stotinjak godina, rodoslovlje koje je ispunjeno izgubljenim potencijalima i potraćenim životima. Dovoljno da se u početku zapitamo: jesu li životi Martina, Erica i Iwana sudbinski osuđeni na propast? 
 
Pisan jednostavnim i pitkim stilom (i ne gubeći pritom na svojoj filozofskoj oštrini), F nas uvlači u struju svijesti braće koji se svaki na svoj način bori sa 'svetim trojstvom' religije suvremenog čovjeka: vjerom, novcem i umjetnošću.

Svaki od likova proživljava 'krizu vjere': Martin ne vidi smisao u slijepom vjerovanju u Boga, a licemjernost koju osjeća zbog odabira svog životnog poziva pokušava zatomiti hranom; Eric je u trci za novcem i poštovanjem (za koje je osjećao da njegov otac nije imao) doveo sebe na rub litice, otuđenog područja ljudskoga uma ispunjeno maglovitim prekidima stvarnosti uzrokovanog tabletama i spletkama koje Kehlmann stilski vješto prikazuje; dok je Iwana njegova sumnja u svoju umjetnost i kreativni izričaj dovela do pitanja od kojeg strepi svaki umjetnik: 'Što ako sam samo prosječan?'
 
I dok Kehlmann na pomalo zabavan način portretira svakog lika, ipak ima jedna doza ozbiljnosti u obliku sintagme koja lebdi nad sudbinom svakog lika, Nietzscheove 'smrti Boga'. Ta je ideja godinama krivo shvaćana: Nietzsche ne tvrdi da Bog zapravo ne postoji, već se više posvećuje kulturološkim viđenjima da ideja 'Boga' jednostavno nije dovoljno jaka u današnjem svijetu da bi poslužila kao temelj moralu i istini, te da vjera u 'Boga' ne može pružiti svrhu našim životima. 
 
I dok čovjek stavlja svoju vjeru u Boga, Nietzscheov nadčovjek ga niječe, no ne da bi se prepustio nihilističkim idejama besmislenosti svijeta, već da bi se uzdigao iznad obične ideje boga kao smisla i svijetu dao neki svoj smisao. Nakon što bi uzurpirao svijet onih koji slijepo vjeruju, otvorio bi im oči. I dok Martin, Eric i Iwan trče za svojim bogom, u vjeri padaju, gmižu i polagano nestaju, Arthur piše roman Recimo da mi je ime Nitko kojim pokušava uzurpirati svijet onih koji vjeruju. No, pod koju cijenu?  
 
Prešutna središnja tema, ono što vam 'slika' govori a ne prikazuje, upravo je roman Recimo da mi je ime Nitko, roman u romanu, metatekstualni suputnik F-a, koji kroz daljnje čitanje prožima cjelokupni roman smještajući svoju univerzalnu poruku u kontekst sudbine protagonista Martina, Erica i Iwana. 
 
Promatrajući likove kroz metanaraciju Recimo da mi je ime Nitko, knjigu koja propitkuje granice fikcije i zbilje te koja vještom argumentacijom na krajnje nihilistički način poručuje da svijet nije onakvim kakvim se čini (svijet kojem su "oduzeta boja i glazba koji su potom pretvoreni u fenomene valne duljine, titranja u zraku, a i sam zrak u niz lančanih kemijskih reakcija") uviđamo kako su protagonisti "provizorna bića ispunjena sjećanjima na rubu iluzije, iskustvima ograničenima na periferno polje našeg vida koja sačinjavanju našu samosvijest, san koji nitko ne sanja."
 
Ovime je zaokružena autorova namjera da se poigra prevrtljivošću sudbine i neodlučnošću čovjeka da čvrsto prihvati uzde iste. Usprkos zaigranom autoru, knjiga komično prikazuje zanimljive frustracije koje si suvremeni čovjek nameće, što čini knjigu dostupnom i pitkom, pogodnom za bezbrižne čitače na usahlim plažama, a njome neće biti razočarani ni oni koji su u potrazi za ponešto 'zahtjevnijim' tematikama.

No, svejedno je govorimo li o F-u ili Recimo da mi je ime Nitko, vjerujem da će vam novo djelo Daniela Kehlmanna ugodno ispuniti nadolazeće ljetne mjesece. Preporučujemo i Kehlmannovo gostovanje u petak 12. lipnja u 20 sati u zagrebačkom MSU.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.