Živjeti da bi se radilo

Rad je jedna od osnovnih kategorija ljudske egzistencije. Neizbježan je iz mnogih perspektiva iz kojih promatramo sami sebe (sociološke, ekonomske, politološke), a upisuje se i u teoriju i povijest književnosti kao element koji strukturno određuje pripovjedne elemente poput likova ili vremena. Poznate su analize, primjerice, Robinsona Crusoea (Lukács, Moretti), koji kreće u avanture jer mu je, kao pripadniku 'gornjeg sloja malih ljudi', dosadno. Na otoku Robinson radi kako bi si život učinio ugodnijim, a za to vrijeme crnci na brazilskim plantažama za njega zgrću kapital. 

S druge strane, postoje junaci poput Isaka iz Plodova zemlje Knuta Hamsuna, koji radom oblikuju svemir svojih pripovijesti, oslonjeni na protestantsku radišnost i poniznost. Oni ne traže avanturu bijegom od klasne dosade jer rad sam jest ta avantura, a takav je lik i Andreas Egger, junak posljednjeg romana Roberta Seethalera, Čitav jedan život. To je peti Seethalerov roman, ušao je u finale nagrade Man Booker International 2016., priznat je od struke i prihvaćen od publike (u Njemačkoj je dosegao tiraž od više od 200.000 primjeraka). Inače, Seethaler je također i scenarist i glumac (mogli smo ga gledati, primjerice, u Mladosti Paola Sorrentina). 

Andreas Egger rodio se krajem 19. stoljeća i čitav se život mučio poput Joba. Kao klinac je ostao bez roditelja pa je skrb nad njim preuzeo rođak koji ga je tjerao na cjelodnevni rad na polju pod nekim neodređenim, ali surovim brdima i planinama. Osim toga, brutalno ga je mlatio; jednom ga je prebio tako jako da je ostatak života šepao. Egger je kasnije pobjegao, osamostalio se, našao posao, kupio zemlju, sagradio kuću. Našao je i ženu – nju je ubila lavina. Došao je i rat, osam godina logorovanja pa povratak u rodni kraj. Još malo teškog rada, još malo patnje i, konačno, smrt:

"Osjetio je jak bol u prsima i opazio kako mu se trup polako spustio prema naprijed, a glava obrazom dotaknula stol. Čuo je vlastito srce. I osluhnuo tišinu kad je prestalo kucati. Strpljivo je čekao sljedeći otkucaj. No kako se nije pojavio, prepustio se i umro." (str. 113)

Kao što je vidljivo, ovaj je kratki roman od kojih stotinjak stranica fabularno organiziran kao protjecanje jednog života pri čemu se ljudski vijek uzima kao mjera vremena pripovijesti. U njegovu je središtu Egger, junak kojeg definira priroda s jedne i tehnički napredak s druge strane. Prostor u romanu – neimenovana planina s koje, u obliku lavine, na seljane u podnožju pada smrt – surov je i težak i proizvodi tip junaka kojeg priroda potpuno određuje. U toj je sprezi osnovna odnosna kategorija – rad, a osnovne su osobine – marljivost, poniznost i fizička snaga: 

"Egger je možda slovio kao invalid, ali bio je snažan. Mogao je mnogo, tražio je malo, govorio jedva i žarko sunce na polju podnosio jednako dobro kao i ciču zimu u šumi. Prihvaćao je svaki posao i obavljao ga pouzdano i bez gunđanja. Bio je vješt i s kosom i s vilama." (str. 23)

Prostorne koordinate nisu precizno određene u odnosu na takozvanu stvarnost, ali se zato vrijeme radnje eksplicira. Egger je rođen krajem 19. stoljeća, u vrijeme pronalaska struje – u romanu je važan faktor tvrtka Bitterman&Söhne, koja u Eggerovo selo dolazi graditi električnu žičaru. Tvrtka i projekt gradnje žičare simboli su napretka, otpimizma prijelaza stoljeća i promjene u prirodi rada. Istovremeno, novi načini rada, strojevi i inženjerski pothvati podrazumijevaju i promjenu prirode, onog elementa s kojim je naš junak toliko srastao. Tu promjenu on stoički trpi zato što se ona podudara i s promjenom u njegovu životu. Što se Eggera tiče, mogao bi cijeli život provesti ruku pod ruku sa svojom ženom Marie, "oboje naslonjeni na neko smolasto stablo" (str. 30). Međutim, valja osigurati egzistenciju za svoju familiju, a gradnja žičare idealna je prilika za stjecanje kakvog malog kapitala. 

Stoga Egger uskače u vlak modernizacije, procesa brutalnog i za prirodu i za ljude, što najviše dolazi do izražaja u opisu nesreće koja je zadesila drvosječu Gustla Grollerera. On je, naime, u šumi ostao bez ruke, a odnos prema životu, ljudskoj prirodi, tjelesnom i duhovnom najbolje se vidi u dijalogu koji slijedi: 

"Mattl je ukočenu ruku ispružio ispred sebe i promatrao je žmirkajući. 'Smiješno je to', kazao je. 'Netom je bila dio Grollerera, a sad je mrtva i ne vrijedi više od trule grane. Što misliš: je li Grollerer sad više uopće Grollerer?'

Egger je slegnuo ramenima. 'A zašto ne bi bio? Sad je Grollerer s jednom rukom.' 

'A da mu je stablo odsjeklo obje ruke?'

Egger je promislio. 'Vjerojatno bi i tada još uvijek bio Grollerer... na neki način.' Odjednom ni sam više nije bio siguran u to." (str. 41)

Čovjek bez ruku ne može raditi, a čovjek koji ne može raditi – nije čovjek. Fizički rad do iznemoglosti, onako kako zahtijeva priroda kojoj se čovjek povija, bočni udarci naneseni vanjskim faktorima (opet prirodom ili pak ratom, u kojeg Egger odlazi pred sam kraj da bi proveo osam godina u ruskom zarobljeništvu), stoičko trpljenje i mir u patnji čine od Čitavog jednog života tih, ali snažan roman. Poput Isaka iz Plodova zemlja, Egger živi da bi radio i radi da bi živio, bez skrivenih namjera i velikih planova. Seethaler je jedan cijeli život organizirao u roman blagog pripovijedanja s upečatljivim opisima prirodi sklonog junaka i njegovog staništa. 

Činjenica da je tekst objavljen 2014. nas podsjeća da iz današnjeg svijeta ipak nije potpuno iščezla moć konteplacije i pripovjedne koncentracije na nešto sporo, repetitivno i teško, na nešto što ne robuje tržišnim trendovima i ne računa na dnevnopolitički angažman čitatelja. Istovremeno, podsjeća nas da se na tisuću načina može pisati o čovjeku i da je svaka dobra književnost dijelom analiza ljudske prirode i čovjekova identiteta. To je, dakle, život Andreasa Eggera, odnosno – Čitav jedan život.