Ministarstvo kulture je treći put ove godine objavilo popis knjiga koje će otkupiti za narodne knjižnice. Riječ je o
izvanrednom povećanju iznosa za otkup čiji je cilj pomoći izdavačima nakon
propasti Algoritmovog knjižarskog lanca. No, iako je otkup knjiga za knjižnice već ranije služio i kao financijska injekcija nakladnicima, ova prenamjena otkupa u socijalnu mjeru problematična je iz tri razloga.
Prvo, nije jasno jesu li odluke donesene po književnim kriterijima (pa se otkupljuju
naslovi koji su
vrijedni) ili po socijalnim (pa se pomaže
izdavačima koji su
ugroženi). Zapravo, kriteriji u tekstu natječaja
nisu ni navedeni. Drugo, konkretna mjera preslaba je da bi doista pomogla širokom krugu izdavača: recimo, ovaj put Ministarstvo je otkupilo 194 naslova koje je objavilo 76 izdavača, a odbilo 1.800 naslova u izdanju 332 nakladnika. Naposljetku, nije jasno kako mjera konkretno pomaže u radu nakladnika jer se ne radi o namjenskom pokrivanju troškova rada, nego o otkupu naslova po maloprodajnoj cijeni. Stoga otkup ne postiže značajan efekt čak ni kratkoročno – što je sasvim razumljivo jer nije ni zamišljen kao socijalna mjera.
Pohvalno je što je objavljen
popis odobrenih, ali i
odbijenih naslova, što doprinosi većoj transparentnosti natječaja. No, već tradicionalno nisu objavljena obrazloženja odluka, a kao što je navedeno, kriteriji za odabir nisu navedeni ni u tekstu natječaja. Stoga sad možemo jasno vidjeti tek širinu značaja ove pitijske odluke.
Knjige koje nisu otkupljene mogu biti dostupne u knjižnicama ako pojedine knjižnice iz svog fonda odluče otkupiti pojedine naslove, no kako se radi o 1.800 naslova, većinu njih moći ćemo nabaviti tek drugim, teže dostupnim putevima. Nemoguće je iz oceana odbijenih naslova izdvojiti pojedina djela ili naslutiti logiku odluke (premda treba priznati da odabir manje od 10% naslova za otkup nije ugodan zadatak). Tužno je vidjeti da nisu otkupljene nekomercijalne, a vrijedne publicističke knjige (
Željka Matijašević,
Katarina Peović Vuković,
György Lukács,
Jacques Ranciere,
Peter Sloterdijk...) i beletristički naslovi (
Enrique Vila-Matas,
Valeria Luiselli,
César Aira...), a s naslovima mlađih domaćih autora teško je uopće početi. Odluka ima smisla samo ako je željena poruka mladim autorima da se okane piskaranja i prime profitabilnog zanimanja.
Kod odobrenih naslova može se primijetiti balans u distribuciji novca pojedinim izdavačima (osim u slučaju
Frakture koja je za 14 naslova dobila preko 500.000 kuna, no Fraktura prednjači i s brojem odbijenih naslova – njih 40). Može se primijetiti i da autorima kojima je otkupljena jedna knjiga nije otkupljena druga (osim kod popularnog
Knausgaarda kojem su otkupljeni i novi dio
Moje borbe i roman
Ima vrijeme za sve). Otkupljeni su važni nekomercijalni naslovi
Lászla Krasznahorkaija,
Lucie Berlin,
Zorana Roška, ove godine preminulog
Cvetana Todorova... Iz Booksine perspektive, teško se žaliti jer je Ministarstvo otkupilo
21 priču o sreći Davida Albaharija u izdanju
MaMe i Bookse.
No, problemi navedeni u uvodu ipak ostaju neriješeni. Ako se radi o socijalnoj mjeri za književne izdavače, zašto su otkupljeni naslovi u izdanju 24 sata d.o.o. ili Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji nisu ugroženi i kojima književno izdavaštvo nije primarna djelatnost? Što ćemo s izdavačima odbijenih 1.800 knjiga? I kako će konkretno svota za otkup knjiga doprinijeti daljnjem izlasku novih naslova? Jedino tako što će izdavači računati da će se država vratiti u shopping i krajem 2018. godine, odnosno da će izvanredna mjera postati redovna socijalna mjera. No, s obzirom na uski krug podržanih izdavača, pogoršanje uvjeta u književnom polju i izostanak sustavne političke reakcije, čini se da će većina izdavača ipak i idući prosinac provesti u društvu Krampusa.
Foto: Albuquerque South Broadway Cultural Center / Flickr
