Srijeda
27.09.2017.

Liz Airine književnosti

naslov knjige Kako sam postao redovnica autor César Aira
izdavač Fraktura godina izdanja 2017. prevoditelj Dinko Telećan (špa)



Extra_large_ema_aira
Foto: Rakka / Flickr
A+ A-
Argentinski pisac César Aira nikada se nije susreo sa 'sindromom prazne stranice'. Svakoga dana, barem sat vremena, provede pišući rukom po papiru. Uživa u tome i ne osvrće se previše na zapisano. Bježi prema naprijed, kako kaže. I dok je u argentinskom slučaju, zasada, iza njega ostalo 80-ak tragova u obliku romana, u hrvatskoj verziji svjedočimo (tek) četvrtoj knjizi naslova Kako sam postao redovnica. Kao i prethodni naslovi Varamo, Duhovi i Književna konferencija, također je u Frakturinom izdanju, ovoga puta u prijevodu Dinka Telećana.
 
"Moja priča, priča o tome 'kako sam postao redovnica', počela je veoma rano u mom životu; netom sam bila navršila šest godina", rečenica je kojom Aira ispisuje preludij onoga što se nalazi u koricama i naziva knjigom. Neobična doza uvrnutosti na samome početku označava tempo izmjene groteske koja slijedi, a kroz koju nas vodi šestogodišnjak/inja po imenu César Aira. Ovisno o čitateljevoj spremnosti da se prepusti ludoj nepredvidivosti i inovativnosti ovog argentinskog pisca, započet će nezaboravna vožnja kroz Airina sjećanja i sanjive zbilje. 
 
Prvo poglavlje dovoljno je nadrealno da vas ili očara ili razočara. Ono je polazišna točka koja definira daljnji tijek radnje u knjizi. Nakon što su preselili iz Buenos Airesa u grad Rosario, otac vodi Césara u šetnju i na njegov prvi sladoled u životu. Pretpostavka da sva djeca na svijetu vole sladoled pada u vodu s prvim okusom jagode. Pod istom pretpostavkom otac odbija prihvatiti zgražanje i gađenje svog sina kojemu sladoled od jagode djeluje poput najveće noćne more. Nakon što se uvjeri u nejestivost ružičaste kuglice, otac ubija sladoledara, a César postaje žrtva trovanja cijanidom koje ga prikuje za bolnički krevet, definirajući pri tome pojam stvarnosti. 
 
Dječak César Aira, kojega drugi oslovljavaju kao takvog, svijet oko sebe zapravo doživljava, o njemu razmišlja i pripovijeda, iz perspektive djevojčice. Obavijen nesigurnošću postojanja, njegov pojam stvarnosti uvijek je na granici s nestvarnim. Deliriji koje proživljava u bolnici toliko su bizarni, no pojedinosti kojih se prisjeća jezivo su realne. On shvati kako je stvarnost tek konstrukt unutar naših umova, uvjetovana našim okružjem, a ipak podložna oblikovanju i slobodnoj volji. No, ako je već tako, zašto ne možemo prihvatiti tuđe stvarnosti, neobičnije od onih 'normalnih' – vlastitih? 
 
Ova priča, skrojena od deset ulomaka, protkanih zamršenom melankolijom Césarove groteske, smještena je u najveći argentinski grad pokrajine Santa Fe pod imenom Rosario (šp. krunica). Aira radnju niže poput desetica na krunici, pri tome hipnotizirajući čitatelja repetitivnim delirijima glavnog junaka/inje. Upravo na mjestima gdje bi očekivao vrhunac ili razrješenje situacije, Aira čitatelju servira novo iznenađenje, bilo da ono dolazi u obliku novog lutanja Césarovim mislima ili paradoksalnom zaključku i otvaranju novog poglavlja.
 
Svaka stranica ove knjige potvrđuje Airin status improvizacijskog genija. Prijevod Dinka Telećana u potpunosti je sačuvao i prenio tu genijalnost na hrvatski. Jezik kojim je napisana pročišćen je i pitak, virtuoznih zapleta i majstorskih obrata. Protkan je crnim humorom, vješto upakiranim u misli šestogodišnjeg djeteta čije su misli tek dječje zaigrane, vrludave u svom rasponu osjećaja, no nikako ne i djetinjaste. Mnoga pitanja ipak ostaju neodgovorena u ovoj knjizi. Tko sam ja, što je stvarnost, koliko su naše misli uvjetovane našom okolinom? No, kako je sam Aira rekao, premda je ovo u velikoj mjeri autobiografski roman, u njemu mnoge stvari ostaju neobjašnjive i za njega samoga. 
 
Aira zazire od interpretacija i pokušaja 'objašnjavanja' književnosti. On je dosljedan svom pozivu pisca čije zadatke izvršava predano poput kakve redovnice. Što su redovnici krunica i molitva, to su Airi papir i olovka. U svojoj uspješnosti nad obavljenim zadacima ostaje skroman i, u određenoj mjeri, samozatajan, budući da djela objavljuje uglavnom kod malih, nezavisnih izdavača. Time stavlja izazov pred čitatelje koji se moraju potruditi pronaći dio njegovih, kako ih naziva, romančića (šp. novelitas).
 
Kako knjige ne treba suditi prema koricama, tako ni ovu knjigu ne treba suditi prema naslovu. Roman Kako sam postao redovnica zapravo je Airina priča kako je postao pisac, kako se nositi s očekivanjima, vlastitima i tuđima, isprepletena labirintom misli u kojima se smisao u jednakoj mjeri pronalazi i gubi, a ostavlja tek gorko-slatki okus sjećanja. Ono što je za Prousta bio kolačić madeleine, za Airu je ružičasta boja, više nego okus, sladoleda od jagode koji nas na kraju, zabilježenim datumom na posljednjoj stranici, poput dnevničkog zapisa, ponovno vraća na početak i pitanje: je li ovo stvarnost ili (samo) san?



***

Tekst je nastao u sklopu Booksine novinarske prakse.
POVRATAK NA VRH STRANICE