Majstorstvo plagiranja

Godine 1956. otvorena je izložba remek-djela kineskog slikarstva u muzeju azijske umjetnosti u Parizu, Musée Cernuschi. Ubrzo se ispostavilo da su izložene slike zapravo krivotvorine. Taj slučaj naročito je osjetljiv jer je krivotvoritelj bio nitko drugi doli najpoznatiji kineski slikar 20. stoljeća, Chang Dai-chien, čiji su radovi istovremeno bili izloženi u Musée d'Art Moderne. Smatrali su ga kineskim Pablom Picassom, i njegovo druženje s Picassom te se godine slavilo kao susret majstora zapadne i istočne umjetnosti. Nakon što se doznalo da su stara remek-djela njegove krivotvorine, zapadni svijet počeo ga je smatrati običnom varalicom. No samom Changu to su bile sve, samo ne krivotvorine. U svakom slučaju, većina ovih starih slika nisu ni bile kopije, nego replike izgubljenih slika o kojima se znalo samo putem pisanih opisa. 

Profesor Byung-Chul Han oprostit će mi što sam doslovno preuzeo uvod u njegov tekst o kineskom pristupu 'originalnosti' u umjetnosti. Dok sam se trudio smisliti ovaj komentar, poželio sam naprosto kopirati neki svoj stari tekst ili, još bolje, maznuti tuđi. Da bih opravdao taj postupak, uzeo sam Hanov tekst koji objašnjava kineski koncept fuzhipin, tj. ideju da je kopija izvornog djela jednako vrijedna kao original. To znači da Kinezi bez ironije mogu sagraditi 'još ljepši i stariji most', u muzeju izložiti najnovije kopije starih majstora, a u svojim radovima koristiti fragmente ili cijele radove drugih umjetnika. Hanovim riječima, u Kini ne postoji zapadnjački kult originala. 

Postoji li taj kult uopće na Zapadu, pogotovo u književnosti? Walter Benjamin još je 1938. pisao o umjetničkom djelu u doba tehničke reprodukcije i (nostalgično?) upozorio da će zbog tehnologije umnožavanja nestati aura originalnosti nekog djela. I doista, za razliku od slikarstva (u kojem izvorna Mona Lisa ipak vrijedi mnogo više od replika), književnost i film ne poznaju originalni artefakt koji se izdvaja od svojih brojnih pretisaka. Predmet divljenja nije izvorni materijalni tekst, nego tekst kao takav. 

No, na razini teksta opet nailazimo na kult originalnosti. Pisci se trude otvoriti nove teme, osmisliti inovativne forme, raditi na svom individualnom stilu, sami ispisati tekst od početka do kraja – ukratko, stvoriti nešto jedinstveno. Zbog tog 'kulta originalnosti' književnost u većoj mjeri nije reagirala na prilike novih tehnologija koje omogućuju lako prenošenje, kolažiranje i modificiranje tuđih tekstova. Najpoznatija iznimka kod nas je Danilo Kiš koji je zbog svojih postmodernističkih postupaka optužen za plagiranje, a noviji primjer je tzv. konceptualna književnost (o kojoj je objavljen temat u časopisu Libra Libera br. 33) čiji su istaknuti autori Vanessa Price i Kenneth Goldsmith (s kojim smo razgovarali 2015. godine) Radovi konceptualne književnosti, koji koriste fragmente tuđih radova i novu digitalnu tehnologiju, toliko su neobični da nas više podsjećaju na suvremeno slikarstvo nego na književnost. Ironično, djeluju originalnije od onoga na što smo navikli. 

A 'to na što smo navikli' pokazuje koliko je originalnost varljiv koncept u književnosti. Čitatelji ne žele čitati nešto 'već viđeno', ali istovremeno zahtijevaju određena stalna mjesta – književne konvencije – da bi mogli razumjeti tekst, usporediti ga s ostalima i razviti svoj ukus. I autori, mada žele biti originalni, također prate konvencije, dijelom jer se njima povezuju s publikom, a dijelom jer ih i sami cijene. Ekstreman primjer, kojeg spominje Neven Svilar u ovotjednim Svilarijama, je Katalonac Cariteo koji je u 15. stoljeću pisao po uzoru na Petrarcin Kanconijer i imao napolitanski krug imitatora koje su zvali – kariteancima! Svilarov tekst i sam djeluje kao bastard tuđih tekstova koji je toliko nekonvencionalna cjelina da ga se usuđujemo smatrati – originalnim. 

O konvencionalnosti pisanja govori nam i talijanski znanstvenik Franco Moretti koji u svom literarnom laboratoriju koristi kompjutere za kvantitativnu analizu ogromnog korpusa književnih tekstova. Pa tako Morettijeva 'šablonska' analiza u knjizi Građanin – Između povijesti i književnosti (izd. Mama, Kurziv i Booksa, 2015.) pokazuje koliko su originalni tekstovi svjesno ili nesvjesno uklopljeni u šire konvencionalne i idejne šablone. S obzirom na metodu i zaključke, ne čudi što Morettijev originalni pristup često izaziva zgražanje pravovjernih čitatelja.

Han u svom tekstu zaključuje da kineski umjetnici ne žele imitirati prirodu u svojim djelima, nego svojim radom. Drugim riječima, žele stvoriti mnoštvo identičnih radova koji kroz male varijacije unose postepenu, ali temeljitu promjenu. No, sličnu stvar ustvrdio je ruski formalist Jurij Tinjanov još 1927. kad je pisao o književnoj evoluciji. Možda stoga Zapad i Istok ipak nisu toliko različiti ni jedinstveni? I možda novo kapitalno djelo neće napisati genij koji s neba pada u našu učmalu sredinu, nego vješti Chang Dai-chien koji će brzo složiti tih par poglavlja koja nedostaju Kafkinom Procesu? Što se mene tiče, ako stigne napisati idući urednički komentar, već je učinio dovoljno.