Razgovarali smo s inovativnim američkim pjesnikom Kennethom Goldsmithom koji je u sklopu programa Javna knjižnica u Zagrebu održao predavanje i radionicu na temu 'Kako gubiti vrijeme na Internetu'. Izložbu i prateći program predavanja, razgovora i radionice organizirao je Multimedijalni institut u suradnji s WHW-om. ***
Sudjelovali ste na konferenciji Javna knjižnica, ali za početak bih vas pitala kakva je vaša osobna biblioteka. Naslijedio sam biblioteku od svog djeda, velikog kolekcionara klasika i predivnih izdanja, od Shakespearea do avangarde. Djed je volio modernizam, putovao je u Pariz 1940-ih i 1950-ih odakle je donosio izdanja Henryja Millera, Jamesa Joycea, sve knjige koje se zbog "opscenog sadržaja" nisu smjele uvesti u SAD ili UK. Djed je tako skupio veliku zbirku zabranjenih knjiga.
Jesu li ta djela utjecala na vas ili ste bili skloni drugim žanrovima i autorima?
Mnoge knjige su utjecale na mene. Volim konkretnu poeziju, vizualnu poeziju. To je pokret iz sredine stoljeća koji se temelji na vizualnoj upotrebi jezika. Na mene su utjecali avangardna tradicija, način na koji je Marinetti radio s 'parola liberte', Joyce, Stein, Ezra Pound, Mallarme, ideogrami... I danas radim u dugoj tradiciji koja, po meni, počinje s Mallarmeom. Radi se o korištenju jezika kao materijalne građe, kao i o tradicionalnijoj ekspresivnoj poeziji.
Smatrate li se formalistom u 21. stoljeću?
Moglo bi se tako reći. Mislim da Internet potiče formalističke tendencije. Ako možete svaki tekst uzeti, izrezati i zalijepiti, to znači da imate mnogo materijala za igranje s formom.
U Zagrebu ste održali radionicu o gubljenju vremena na Internetu. Kako ste odlučili imati takvu radionicu?
O gubljenju vremena na Internetu ne postoje teorije, iako se o tome može teoretizirati putem književnosti. Kada gubimo vrijeme na netu, uzdižemo čitanje knjiga i pisanje kao 'prave' stvari. Ipak, ljudi danas čitaju i pišu više nego prije 25 godina. Svaki put kad objavimo status na Facebooku ili Twitteru, kada nešto podijelimo, komentiramo ili 'lajkamo', zapravo pišemo i čitamo. Tekst je opet u središtu.
Kako to prenosite u književnost? Pisanje i čitanje nisu nužno književnost...
Mislim da je to samo stvar promjene okvira književnosti. Duchamp nam je omogućio da uzmemo svakodnevni predmet i smjestimo ga u umjetnički okvir putem izvedbe. Mi smo pjesnici, mi trebamo ustati i čitati naše stvari, pa često koristimo izvedbu. Romanopisci su uglavnom manje performativni od nas. Izvedbom čitanja možete učiniti bilo koju stvar zanimljivom.
Ipak, čitanjem ta stvar postaje nešto novo, kroz međuigru pisanog teksta i izvedbe. Koliko svjesno planirate i koristite izvedbu?
Potpuno svjesno. U mom je radu malo toga prepušteno slučaju. Uvijek pokušavam razmotriti i uključiti sve moguće kuteve gledanja. Promašeno djelo će propustiti uočiti određena mjesta, a zaokruženo djelo će sagledati sve kuteve i mogućnosti. Po meni, i samo pisanje je izvedba. Svaki put kad sjednem pred kompjuter svjestan sam da nije riječ o nečem pasivnom. Seljenje ili doslovno odvlačenje jezika s jednog prostora na drugi je i izvedbeni čin.
Neki pisci su potpuno nesvjesni procesa pisanja, ili barem to hine. Međutim, vi u prvi plan stavljate kreativni proces, a ishod tog procesa je u drugom planu. Možete li komentirati odnos između te dvije razine?
Pisac 21. stoljeća ima savršeno funkcionalnu mašinu u koju se jezik može unijeti i iz koje će izaći dobar ishod. Ne trebamo brinuti o ishodu, nego o konstruiranju te mašine. Ako je mašina loša, ishod će biti loš.
Ne mogu ne spomenuti kontroverzni slučaj iz ožujka. Naime, na konferenciji Interrupt 3 na Sveučilištu Brown pročitali ste pjesmu koja se temelji na autopsiji Michaela Browna, mladog crnca kojeg je policajac ubio u Fergusonu. Doživjeli ste veoma negativne reakcije. Kako sada gledate na to iskustvo?
To je bilo loše umjetničko djelo jer nisam dovoljno dugo radio na procesu. Nisam predvidio što će se sve dogoditi, prije početka izvedbe propustio sam uvidjeti mnoge slijepe točke. Tekst je bio OK, ali izvedba je bila problematična.
Pjesnici i umjetnici cijelo vrijeme postižu neuspjehe. Svima nama se to događa. Iznesete djelo koja je u procesu nastanka, mislite da radite jednu stvar, a zatim shvatite da radite nešto posve drugo. I doživio sam javni neuspjeh pred veoma brojnom publikom. Najbolje što mogu je naučiti nešto iz toga. Vrlo dobro su mi ukazali na moje previde, rekli su mi mnoge stvari koje prije nisam znao, i siguran sam da neću ponoviti iste pogreške.
Želio sam vidjeti mogu li raditi s aktualnim, 'vrućim' političkim sadržajem koristeći vrlo hladnu metodologiju. Nije uspjelo.
Kada govorite o političkoj umjetnosti, koliko su zapravo umjetnici i pokreti koji su utjecali na vas zapravo politički? Po meni, oni su primarno estetski orijentirani.
Ne znam, pokušavam i sam to otkriti kroz svoj rad. Dugo sam se bavio isključivo estetikom, provokativnom na svoj način, a sada sam želio gurnuti tu praksu dalje i vidjeti može li nositi politički sadržaj. Vjerujem da može, ali možda ja ipak nisam osoba koja će to napraviti.
Već dugo podučavate pisanje. Vjerujete li da možete naučiti osobu da piše?
I sam uvijek učim. Moja reakcija na slučaj Michaela Browna sada bi bila drugačija nego tada. Sada postoje i različite mašine koje treba uzeti u obzir. Tko ima pravo govoriti, tko se smije baviti ovakvim temama? Nakon ovog incidenta, trebam proći kroz cijeli popis pitanja prije izvedbe.
Nije li vam to veliko ograničenje?
Na neki način je, ali... Dobro je to pitanje. Sada vidim ograničenja kojih nisam bio svjestan. Postojala su i prije, ali nisam ih vidio. Stoga možda i nije loše malo se ograničiti, biti samosvjesniji, jer tako stvari postaju kompleksnije i diskurs se razvija. Mogao bih reći "jebeš to, ovo je moj rad", ali ne zanima me neograničen, a destruktivan rad. Bio bih glup kad ne bih izvukao pouku iz ovog slučaja.
Iz ovdašnje perspektive, američka književna scena doima se kao dobro nauljeni stroj koji guta sve što nije savršeno. Ali poezija je svugdje marginalna: piše se, ali ne prodaje se, baš se ni ne čita i definitivno nema prestižan status. No, čini mi se kao da bi vaš rad mogao 'hakirati' takvu situaciju.
Sviđa mi se poetsko poigravanje s institucijama i institucionalnim praksama. Nemam problem s bavljenjem velikim institucijama i njihovim hakiranjem. To nije tradicionalna uloga poezije, ali možda je njena budućnost. Možda poezija nije toliko nemoćna. I to mi je slučaj Michaela Browna također pokazao – moja je pjesma izazvala vrlo jaku reakciju, prilično negativnu, ali vrlo moćnu.
U 21. stoljeću pojam agent provocateur možda može udahnuti poeziji novi život. Poezija ne uživa potporu mainstreama, ne mora se uvlačiti u ničije dupe, pjesnici nemaju što izgubiti – i stoga poezija može ponovo biti vrlo opasna. Takva poezija možda više nalikuje na izvedbenu umjetnost, ali pojam 'poezije' je danas postao siroče, svi su odustali od nje, i stoga ga možemo uzeti, protresti i upotrijebiti na neki novi, aktivni i moćni način.
Avangarda je još jedan napušteni pojam koji se može ponovo osmisliti i iskriviti. Želio sam pisati avangardnu poeziju na krivi način, učiniti je nečistom budući da je tradicionalna avangarda bila okupirana čistoćom, patrijarhalnošću i militarizacijom. Želio sam njene metode okrenuti protiv nje same, zagaditi je drugačijim teorijama, neuobičajenom politikom, estetikom koja se nikad nije mogla uklopiti u prihvaćene doktrine.
Koja je bila vaša motivacija za pokretanje UbuWeba? I je li se promijenila? Pokrenuli smo UbuWeb prije 20 godina. Moj je zadatak bio objaviti meni dragu vizualnu i konkretnu poeziju, ali nakon toga mi se aktivnost proširila. No, UbuWeb danas funkcionira manje-više isto kao na početku. Svijet se promijenio, ljudi bi se prije žalili kad bi otkrili da smo objavili njihov rad bez dozvole, ali mislim da su se naše ideje o copyrightu proširile i olabavile cijelu stvar. Sad je mnogo lakše voditi UbuWeb nego prije 20 godina. Samo postaje sve veći i dublji.
A vaša motivacija?
Sviđa mi se
UbuWeb, zaista mi je pozitivno promijenio život. Nije za svakoga, ali ako nešto trebate, ako tražite npr. snimku
Johna Cagea, možete je tamo pronaći i jednostavno preuzeti. To je moj doprinos zajednici i mislim da
UbuWeb čini svijet malo boljim mjestom za život.
Razgovarala Miljenka Buljević (S engleskog preveo Luka Ostojić)
foto:
Mi2
